Bakinu sam smrt otplesala
Kratka priča “Ranko Marinković” zaštitni je znak Večernjeg lista. Od 1964. godine svake subote izlaze prozni tekstovi poznatih i manje poznatih autora
Promatram mjesto na kojem se spajaju svijetli i tamni mramor, čekajući da tamna ploha počne tonuti s lijesom ka dolje. Iznenadilo me ovo razdvajanje kada sam ga prvi put vidjela jer se nije dalo naslutiti postojanje dubokog proreza na mjestu gdje se spajaju dvije različite vrste popločenja. Podignem pogled preko kotača i izgrebanog ruba kolica, sve do crvenog satena koji svečano pada po rubovima kovčega i u potpunosti ga prekriva. Obrubljen je žutim resama s jednim strganim mjestom gdje su one odvojene od tkanine.
Zasmeta mi taj nemar, mogli su ih zašiti. Sjetim se crijevnih resica o čijoj površini ovisi naš kapacitet za apsorpciju hranjivih sastojaka iz pojedenih namirnica. O tvorbama koje izgovaramo u deminutivu uvelike ovisimo jer ako ih nemamo dovoljno, ugroženi smo. Rub satena obilovao je gusto zbijenim resama. Na vrhu lijesa položen je duguljasti aranžman od bijelih ljiljana s još pokojim zelenim listom. Pokojnica je zaželjela ljiljane.
Sve što se događalo u dvorani krematorija njezina je želja. Izabrala je glazbu, sedam ljudi koji će doći na ispraćaj i zaželjela da se ostatku svijeta vijest o njezinoj smrti priopći nakon pogreba. Sama je sročila osmrtnicu u kojoj se javnost obavještava da je ona taj i taj dan ispraćena na tihoj sahrani održanoj u najužem krugu obitelji. Navela je ožalošćenu rodbinu, sebe je nazivala dragom pokojnicom, a kako bi drukčije.
Nakon Chopina, jedan član obitelji istupio je naprijed, odmotao je list papira i počeo čitati. “Smrt je zagonetka za sve one koji ostaju iza pokojnika”, rekao je i nastavio, “bez obzira na to seli li se duša na ahiret, odlazi li u raj ili pakao, reinkarnira li se u neki novi život ili naprosto nestaje u ništavilu.” Uz Vivaldija su se kamene plohe razdvojile. Od početka sam gledala u to mjesto i znala što će se dogoditi. Sve je u dvorani bilo očekivano osim mojih suza. Kada bismo poredali nas sedam prema bliskosti s pokojnicom, bila bih među zadnjima. Viđala sam je jedanput ili dva puta godišnje na obiteljskim ručkovima, dok je na njih još dolazila. Gledala sam druge kako mirno stoje dok sam se ja borila sa suzama.
Baš u noći prije pogreba zatekla sam baku sklupčanu u desnom kutu kauča. Sjedila je podignutih stopala tako da su joj se koljena nalazila ispred lica s glavom propalom u prostor između ključnih kostiju. Bila je špicasta i izgledala kao da nema vrata. Koža joj je bila prozirno-bijela, s plavičastom nijansom, a oči sklopljene. Na sebi je imala bijelu pidžamu s kratkim nogavicama i gornjim dijelom na bretele. Ljetna pidžama veći dio kože činila je vidljivim, naglašavajući tanke, koščate udove. Sva je bliještala u tom bjelilu. Bila sam sigurna da je mrtva, ali kada sam nešto glasno izgovorila, stresla se i otvorila oči. Iza njezine glave nalazio se tanjur s bistrom juhom i rezancima, lebdio je na metar iznad poda. Htjela sam je nahraniti, ali juha se prolila po površini smeđeg stola koji se brzo primaknuo i prihvatio izlivenu tekućinu. Potrošila sam puno papira dok sam pokupila ostatke juhe i uglancala stol.
Moja baka umrla je u doba rata i telefonske blokade između novoformiranih susjednih država. Vijesti su se ipak prenosile preko drugih zemalja, dobrih ljudi ili onih koji su na tim uslugama lijepo zarađivali. Bila je kasna večer kada je dežurni u studentskom domu došao do moje sobe i pozvao me da siđem na portu jer imam telefonski poziv. Preko veze u Mađarskoj saznala sam za njezinu smrt. Vratila sam se u sobu i pustila “The Weeping Song” od Nicka Cavea, a onda sam dva puta odslušala cijeli album “The Good Son”. Bakinu sam smrt otplesala. Te noći jedino je moje tijelo bilo spremno za oproštaj. Ostatak mene pobjegao je izvan dvokrevetne sobe, s malim kuhalom na ulazu i upaljenom noćnom lampom. Drugi sam dan zorom sjela na vlak koji me odvezao do prvog mjesta iza granice sa Slovenijom. Znam koje sam hlače i majicu imala na sebi. Na nogama sam nosila drvene klompe kupljene u Trstu. Jutro je bilo svježe i vedro, najavljivalo je topao ljetni dan.
Nisam bila jedina koja se iz vlaka zaputila prema pošti. Ispred niske građevine skupila se poveća grupa ljudi čekajući otvaranje. Uglavnom su to bili Bosanci, neki su se prepoznavali, raspitivali se znaju li ovoga ili onoga. Od poznatih riječi i imena pleli su mrežu koja ih je držala na okupu pred malom poštom u Sloveniji. Kao da su taj razgovor i poznanstva mogli umanjiti muku koja im se svima na licima raspoznavala. Potrajalo je dok sam došla na red. Prostorija je bila neočekivano malena, s dvije kabine za razgovor na lijevoj i šalterom na desnoj strani. Na okruglom brojčaniku okrenula sam mamin broj zamišljajući zvuk telefona kako odzvanja našim stanom. Roditelje dugo nisam vidjela ni čula. Bilo je neobično toliko očekivati od komada plastike u rukama. Kad se mama javila, uzaludno sam pokušavala nešto reći. Mogla sam samo plakati. Isto je dolazilo i s druge strane, kao da se ovo moje odbijalo i vraćalo. Kabina je postala šipak, nabijen, zatvoren i pun. Tata je uzeo slušalicu i izgovorio nekoliko suvislih rečenica raspitujući se za moj život u novom gradu. Mama mi je poslije pisala o bakinoj sahrani i kako je bila dirnuta dolaskom mog dobrog prijatelja s prekrasnim aranžmanom od ruža i gerbera. Nikada mu to neće zaboraviti, znala je spominjati godinama poslije.
Bakina koža i ljiljani bili su slične boje. Sklupčana na kauču, propadala je zajedno s njima. Polako, vrlo polako. Kada se lijes spustio do razine na kojoj smo mogli vidjeti još samo vrh cvjetnog aranžmana, iz dubine je zapuhao vjetar i odignuo crveni saten koji se na jednoj strani preklopio i ostavio vidljivim rub mrtvačkog sanduka. Dok smo iz blizine bacali ružine latice, vidjeli smo dio sanduka napravljenog od sirovog drveta vrlo svijetle boje. Bez laka i visokog sjaja. Po bočnoj površini je grafitnom olovkom bilo ispisano 13.05, što je bio termin ispraćaja drage pokojnice na Mirogoju. Na gornjem dijelu su bila zalijepljena dva papira, račun se dalo iščitati na jednom, dok se na drugom nije moglo razaznati što piše jer je bio prekriven mutnom folijom. Smrt nam se odjednom približila i progovorila poznatim jezikom, drukčijim od onoga iz govora člana obitelji.
Nakon što smo došli doma, pripremili smo objed i sjeli s djecom za stol. Razgovarali smo o neobičnom pogrebu i kremiranju. Sin je rekao da je nakon dugo razmišljanja nedavno zaključio da ipak želi biti kremiran, a ne pokopan u zemlju. Nisam se složila s njegovom idejom jer mi naglo svođenje materijalnog, s velikoga na minimalni volumen, stvara nelagodu. Osim toga, ne želim suvremenu tehnologiju u tom procesu. Neka ide prirodno sve do kostiju i neka one ostanu počivati u zemlji. Sin je dodao da bi on najradije da od njega ne ostane ništa, niti prah, baš ništa. Kćerka je rekla da o tome nije razmišljala. Muž se nije izjasnio kako bi želio da završi njegovo tijelo, ali nam je ispričao kako to rješavaju pojedini narodi na Andima. Pokojnika narežu na komade i odnesu na stijene gdje ga pojedu kondori.
Ručak smo uz razgovor priveli kraju. Ispred nas su na tanjuru ležala četiri riblja kostura i nešto krumpira kojih obično stavimo više nego nam treba. Bilo je tu i blitve, mrkve, luka i karfiola. Crijevne su resice imale što raditi.