Tuđman partizan i Zagorec kao formula političkog djelovanja

... U kontekstu neodmjerenih političkih izjava ističu se ministarske poput legendarnog “Jubita”, “Silikonske doline”, “BDP će biti pet posto veći”, “Novca ima, ali je krivo raspodijeljen”, “Plaćanjem veće najamnine mi ustvari štedimo” i sličnih. U tom kontekstu je i najnovija najava ministra koji kaže da će se Zračna luka Zagreb zvati po dr. Franji Tuđmanu. Prijedlog je, naravno, potpuno prihvatljiv jer je prvi predsjednik Republike Hrvatske ujedno i najzaslužniji za njezino stvaranje, no obrazloženje je totalno promašeno i nije u skladu s vremenom u kojem živimo. Naime, dotični ministar ističe u obrazloženju njegovu pripadnost partizanima!? Kakve to ima veze s njegovim političkim djelovanjem i doprinosom u stvaranju Hrvatske. No, u kontekstu daljnjih ideoloških raspirivanja i rasprava izjava je pun pogodak. Do kada će se ovakve podjele isticati i zauzimati medijski prostor naše je višegodišnje pitanje. Analizirajući drugi dio obrazloženja, kako je dr. Tuđman iz Zagorja, dobivamo u jednoj rečenici klasični obrazac po kojem djeluju naši političari, a time i društvo u cjelini. Po principu rodbinskih i zavičajnih veza umjesto po principu kompetencije i stručnosti, po političkoj podobnosti umjesto radnoj sposobnosti. Zbog toga, hvala ministru na takvoj izjavi i eklatantnom primjeru kojim dodatno potvrđuje obrazac političkog djelovanja u našoj sredini. Čemu se nakon toga čuditi što se mladi ljudi iseljavaju, političari su na lošem glasu, a pejorativni primjeri postaju paradigme i općeprihvaćeni modeli funkcioniranja. (...) Toliko o nama samima, a ne o drugima na koje se volimo izgovarati i za koje često pronalazimo krivce. Zgodno je prisjetiti se da smo nekada često koristili i sintagmu vanjski neprijatelj. Žarko Delač, prof.

Jesu li mislili da će zauvijek moći tako, tipičan je hrvatski komentar na stanje u Grčkoj, uz uobičajeno zgražanje nad silnim povlasticama, četrnaestom plaćom, nasljeđivanjem mirovine, dodacima za redovan dolazak na posao i sličnim razbacivanjima Grka dok ih je moglo zapasti, tj. dok sve nije došlo na naplatu. No olako zaboravljamo psihozu koja je i kod nas vladala u godinama prije krize, u vrijeme sanaderštine, lakog optimizma, poticaja, kredita, kupovanja stanova i automobila iznad vlastitih mogućnosti, megalomanskih javnih projekata. Dizali su se krediti na trideset godina, pri čemu nikoga nisu brinule lihvarski visoke kamate i čudne valutne klauzule, kojima se kvadrat novogradnje sumnjive kvalitete po zagrebačkim predgrađima plaćao i više od dvije tisuće eura, u uvjerenju da će plaće rasti beskonačno, kao i cijene nekretnina pa treba iskoristi priliku. Smiješno je danas prisjetiti se opsjena kako će cijene nekretnina silno porasti kad uđemo u EU jer će valjda Nijemci i Šveđani navaliti kupovati stanove po Kustošiji i osječkom Sjenjaku. Bilo nam je samorazumljivo da autocesta preko noći mora doći do svakog sela, da svaki seljak mora imati najveći traktor, da svako mjesto s kioskom mora biti središte općine. Budući da je rukomet najpopularniji sport na svijetu i da se turisti prilikom izbora destinacije rukovode najviše time gdje je održano zadnje rukometno prvenstvo, objeručke smo prihvatili organizaciju i sagradili megalomanske arene u koje su ulupane stotine milijuna eura javnog novca, a koje danas zjape prazne, kao spomenici jednom suludom vremenu. Nosile su nas slične iluzije kao i Grke, a spasilo nas je to što je proces balahanja na dug kod nas krenuo znatno kasnije i što je trajao puno kraće. Zvuči paradoksalno, ali početak ekonomske krize 2008. nas je dugoročno spasio, da se ne zavaljamo do granice na kojoj je Grčka danas. Veliki grčki frajeri Tsipras i Varoufakis danas odgovornost žele prebaciti na narod pa su raspisali referendum na kojem će ove nedjelje Grci odlučiti o tome želi li prihvatiti sadašnje uvjete međunarodnih zajmodavaca u zamjenu za daljnju pomoć ili odbacuju sve to, što izgledno znači izlazak iz eurozone i bankrot. Prije pola godine Syriza je dobila izbore i mandat za provođenje svog programa koji je po pitanju odbacivanja mjera štednje i programa „pomoći“bio jasan. Čemu onda već sada referendum? Nije se narod preko noći promijenio niti su se promijenile okolnosti, a ni stajalište vjerovnika. Nekoliko mjeseci su Tsipras i Varoufakis glumili baje po Bruxellesu, cimali pregovarače, prodavali populističke floskule javnosti drugih europskih država. I našim subverzivcima silno je imponiralo to što Tsipras ne nosi kravatu, Varoufakis ide na posao na motoru, a grčki ljevičari crtaju brčiće Angeli Merkel. A sada, kad su došli pred zid i kad je postalo upitno odakle će isplatiti plaće i penzije, kmeče, raspisuju referendum i šalju svaki dan pismo u Bruxelles cjenjkajući se sve poniznije oko uvjeta pomoći. Između čega u nedjelju bira prosječan grčki glasač? Glas „za“znači pristajanje na rezove i odustajanje od velikog dijela sadašnjih prava. Od manjih plaća, mirovina, smanjenja radničkih prava do ukidanje povlastica poput neplaćanja poreza na otocima, o čemu se pregovaralo do kraja. Mjere štednje smanjile bi deficit, ali nije sigurno da bi automatski značile i veću konkurentnost i dovele do gospodarskog rasta. Za to su potrebne su investicije. Upućeniji u ekonomiju ističu da Grci ne trebaju raditi ono što Njemačka kaže, već Dok komentiramo Grke, zaboravljamo psihozu koja je i kod nas vladala u doba sanaderštine, lakog optimizma, poticaja, kredita, kupovanja iznad mogućnosti Sada, kad su došli pred zid, veliki grčki frajeri Tsipras i Varoufakis kmeče, raspisuju referendum i šalju svaki dan pismo u Bruxelles cjenjkajući se sve poniznije ono što Njemačka čini, a to je prije svega investiranje. No kako će investirati mjerama štednje vezana grčka država? Pobjeda opcije „za“značila bi težak poraz Syrize. U tom slučaju Tsipras bi morao odmah raspisati izbore. Tada bi grčki birači ispali bleferi, a ne Tsipras, u smislu: inatili smo se, izabrali Syrizu kako bismo preko nje pokazali zube, malo smo blefirali i cjenkali se, no kad smo se našli pred zatvorenim bankama, odjednom smo podvili rep pa bismo štedjeli. U toj situaciji ispada da Tsipras nije kriv, već da je narod kukavan. Uslijedilo bi izvana programirano razdoblje štednje, stezanja remena, bolnih reformi, s neizvjesnim ishodom. Drugi je scenarij da Grci većinski zaokruže „ne“mjerama štednje, čime bi dodatno ojačali Syrizu i njen pristup te praktički dali košaricu EU. No ako odbace „paket pomoći“, kako dalje? Jedna je mogućnost da EU, Svjetska banka i MMF ostanu dosljedni, prekinu pregovore i ne posuđuju im više novac. Grčka onda izgledno izlazi iz eurozone, uvodi svoju valutu koja odmah drastično gubi na vrijednosti. Cijela ekonomsko- financijsko- socijalna konstrukcija doživljava kolaps. Nema plaća i mirovina. Strani kapital bježi iz zemlje, banke propadaju, a bez njih nema kreditiranja poduzetništva ni investicija. Grci neće doslovno pomrijeti od gladi, ali će se ekonomski i socijalno drastično srozati. Veliki broj ljudi će emigrirati, dio će postati socijalni slučajevi, dio će se vratiti na selo, na oblike proizvodnje i preživljavanja svojih djedova. EU će doživjeti blagi potres nakon izlaska Grčke iz eurozone, ali će već srednjoročno profitirati jer će se riješiti stare brige. No ostaje pitanje je li to zadnja takva situacija ili će se priča nastaviti u drugim državama. Je li „grčki slučaj“problem balkanskog mentaliteta zemlje koja nije ni spadala u europsko društvo ili je problem dublji, strukturni i proistječe iz toga što su se unutar istog ekonomskog i monetarnog okvira našle zemlje drastično različite konkurentnosti gospodarstva? Hoće li se slična stvar dogoditi sutra sa Španjolskom, Italijom ili Hrvatskom? Je li eventualno otpadanje Grčke početak domino- efekta urušavanja EU, konstrukcije gra- đene isključivo na temelju ekonomskog interesa? Jer dok stvari idu dobro, svi su sretni, ali čim nastanu ekonomski problemi, osjeti se izostanak solidarnosti: zašto bi porezni platiša u Frankfurtu bio solidaran i izdvajao za Grka? Zašto bi on plaćao svoje obveze i rate kredita, a netko drugi ne? Hoće li se u tom slučaju Grčka, ovisna o financijskim injekcijama izvana, okrenuti Rusiji ili Kini i utržiti ono jedino što joj je preostalo, geostrateški položaj? Postoji i treći scenarij, a to je da Grci glasuju protiv, a EU nakon toga podvije rep i ipak otvori nove pregovore s ojačanim Tsiprasom, što bi predstavljalo presedan i lošu poruku drugima. Ova opcija nije nerealna, pogotovo nakon što se na tom tragu zadnjih dana u priču otvoreno umiješala i Amerika. Talijanski mediji izvještavaju kako je Barack Obama ovog tjedna kontaktirao s čelnicima EU, uključujući i njihova premijera Renzija, potičući ih da postignu dogovor s Grčkom. Amerikanci u slučaju scenarija br. 2 vide ugrozu za svoje interese jer, ako EU potpuno otkači Grčku, nesigurno je što će se s njom dogoditi dalje i hoće li otklizati prema ruskoj sferi utjecaja. Cinično bi se moglo reći – ako je ostanak Grčke u EU u funkciji američkih geostrateških interesa, neka ih onda oni malo kreditiraju. Grčki primjer uči da nije svako zlo za zlo. Da je dulje trajalo hrvatsko balahanje na dug i umjetno napuhavanje „standarda“, veći bi i dublji bio kasniji pad. Kriza nam je dala šansu jer smo u situaciji da se još uvijek možemo iščupati, ali, ako se nastavi po starom, i dospjeti tamo gdje je Grčka danas. Grci su sa Syrizom sami nad sobom napravili pokus, birajući populističku ljevicu koja ih je, između ostalog, uvjeravala kako ne trebaju vraćati dugove. Paradoksalno je da istovremeno traže daljnje posudbe od onih kojima eksplicitno kažu da ne žele vraćati dug po ranije dogovorenim uvjetima. Krah pokusa sa Syrizom, koji se čini izvjesnim, mogao bi biti blagotvorno upozorenje drugim zemljama sa sličnim problemima da ne slijede slične putove i da se desetljećima taloženi problemi ne rješavaju preko noći populističkim čarobnim štapićem.