u sport ulažete milijune, a kultura vam Je u besparici
Kad u SAD-u čitam hrvatske portale, jedva nađem vijest iz kulture. Dok u sport ulažete milijune, kultura je u besparici
Za razgovor s ljudima poput Mirka Ilića ne treba poseban povod. A kada povoda ima, on svakako nije beznačajan jer malo je toga u Ilićevoj karijeri što se može ponoviti ili što nije učinjeno. Radovi Mirka Ilića od ovog ljeta nalaze se u newyorškoj MoMA-i, muzeju moderne umjetnosti, za one koji možda u to nisu do kraja upućeni. Mirko odmah spominje kako je tu vijest Večernji list objavio prvi. – Oni u MoMA-i shvatili su važnost umjetnosti u istočnoj Europi. Propustili su izuzetno veliku količinu umjetnosti pa je sada nastupilo kupovanje – objašnjava Mirko Ilić naizgled iznenađujući interes MoMA-e za modernu umjetnost s naših prostora. – Vodilja im je bila knjiga Dejana Kršića: Mirko Ilic – Fist To Face, iz nje su doznali što sam radio na ovom prostoru. Samo što nema više puno originala, oni su, naime, bili uvjereni da netko sve to organizirano čuva na jednome mjestu negdje ovdje, u nekom arhivu. Malo su se iznenadili kad sam im rekao da to sigurno nije tako – opisuje Mirko Ilić kontakte s poznatim muzejem i ističe jednog čovjeka koji je ipak omogućio da se njegovo uvrštenje u postav MoMA-e dogodi na dostojan i odgovarajući način. Riječ je o Krešimiru Penaviću, koji je u Ameriku iz Hrvatske stigao prije 25 godina. Matematičar je po zanimanju, radi za jedan investicijski fond na procjenama rizika. – Dogodilo se da sam sačuvao puno brojeva Poleta koji sam čitao i redovito kupovao jer je to bila neka generacijska novina. Mirka uopće nisam poznavao sve dok se nisam doselio u New York, a upravo su njegovi radovi simbolizirali vrijeme u kojem sam odrastao. Nekako sam mislio da to treba sačuvati i da bi u nekom trenutku moglo imati neku vrijednost. Ne neku novčanu, već onu umjetničku jer držim da se radi o vrhunskim radovima. To je ono što me vodilo jer sam shvatio da će, ako to netko ne sačuva, lako propasti i ostati zaboravljeno. A dogodilo se, eto, da je netko zaključio da te radove vrijedi pokazati i širokoj publici – kaže Penavić koji se s Mirkom Ilićem upoznao preko zajedničkog prijatelja. Mirko Ilić idol je njegove mladosti, a Ilić njegov čin poklanjanja svoje imovine MoMA-i smatra predivnim. – Pitali su me jesam li ja osobno možda sačuvao neka od tih djela koja bi oni rado izložili u MoMA-i, a ja sam rekao da nisam, ali znam tko ih ima, a to je bio Krešimir Penavić. On ne samo da je sačuvao ono što sam radio ja nego je i inače kolekcionar umjetnosti. – Mislim da je u umjetnost vrijedno ulagati. Ona će za mene imati i onu jednu posebnu vrijednost kao podsjećanje na ono vrijeme koje je ujedno bilo i moje formativno razdoblje – kaže Krešimir dodajući kako je, eto, sretna okolnost da se jedna MoMA zainteresirala za njegovu kolekciju.
Naslovnica Spiegela
No to nije prvi put da se MoMA spominje uz Mirka Ilića. Pojavljuje se tu i još jedno ime, ono Igora Zidića. – Prije sedam-osam godina Igor Zidić, tada direktor Moderne galerije u Zagrebu, zamolio me da im doniram original svog stripa Debil Blues, što sam, naravno, i učinio. Original je, barem koliko znam, sad na zidu Moderne galerije u Zagrebu. Kada su me za njega zamolili kustosi iz MoMA-e, rekao sam da je nažalost original stripa već darovan drugoj instituciji. Zato oni sad izlažu otisak stripa iz Poleta. Da me Igor nije pitao za strip, sad bi bilo obrnuto. MoMA bi imala original, a institucije u Hrvatskoj otisak – iznosi malo poznatu pojedinost newyorški dizajner. Razgovor smo nastavili s kulturom. Pogrešnim pitanjem, konstatacijom da se ovdje u kulturu ulaže. – Ja to ne vidim! Kada otvorim ovdje iz Amerike vaše portale, vidim prvo neku pjevačicu, pa nekog nogometaša, pa nekog političara, pa onda nešto preneseno iz svijeta, pa onda tek negdje dolje, eventualno na petom mjestu, neku vijest iz kulture. Ne vidim gdje su ta ulaganja, ne vidim po vašim novinama da se nešto događa u vašoj kulturi – razlaže svoje dojmove newyorški dizajner pa dodaje kako smo mi zemlja sporta, a ne kulture. – Hrvatski je dizajn uz nizozemski najbolji na svijetu, no nije baš da se po tom pitanju nešto i poduzima. Ne mogu ja, ili bilo tko drugi, biti bolji od klijenta. Dobar si koliko ti klijent dopusti da budeš dobar. Dobar si koliko ti klijent da prostora za kreativnu slobodu. U malim sredinama ne shvaća se važnost dizajna, pogotovo ne da se u njega treba ulagati, jer dobar dizajn košta tri puta više, ali vraća i do pedeset puta više – kaže Mirko Ilić. Normalno da je drugo pitanje ono o medijima. Mnogima će biti novost da je upravo Mirko Ilić dizajnirao naslovnicu Spiegela vezanu za nedavni tragični događaj pronalaska 70 mrtvih izbjeglica u kamionu. – Ne razmišljam o dizajnu medija, nego o sadržaju. Najbolje je dizajniran onaj medij čiji se dizajn ne primjećuje. Poput Die Zeita ili New York Timesa. Dizajner mora biti prilagođen mediju pa ističe kako art-direktori odgovaraju za čitanje i razumijevanje fotografija i novina. Za svaki dolar koji zarađuju oni vraćaju tisuću. – Mediji u Hrvatskoj, ali to nije slučaj samo u Hrvatskoj, sve više i više izgledaju kao reality show. Kao da su se prestali truditi! Poput jeftinih restorana stavljaju čips u ozbiljne novine jer misle da će to zaintrigirati i privući mlađu publiku. A trebali bi biti poput dobrih restorana koji su fokusirani na kvalitetnu hranu, ostati fokusirani na kvalitetan sadržaj. Dizajn se svakim danom popravlja, ali su izbori tema, tekstova, naslova svakim danom sve lošiji. Dosta je u njima negative, vrijeđanja, čak i kada se radi