Nije uvijek bila pri sebi, ali je oduvijek bila svjesna da će je slava ubiti

Dobro su poznate eskapade iz privatnog života pokojne Amy Winehouse, posljednje nositeljice iskaznice istaknutog Kluba 27, ali dokumentarac “Amy” Asifa Kapadije svejedno je izuzetno zanimljiva i potresna priča. Imdb predstavlja Kapadiju kao renomiranog redatelja čiji vizualno moćni filmovi istražuju karaktere u bezvremenskim, ekstremnim i nezaboravnim krajolicima. Misli se dakako na prirodne okoliše, ali svijet celebrityja u kojem se zatekla Amy Winehouse, dobrim dijelom i protiv svoje volje, bio je za nju upravo krajnje ekstreman i poguban krajolik. Film sastavljen isključivo od arhivskih materijala – što onih snimljenih kućnim kamerama i mobitelima ljudi iz njezine blizine i potpunih neznanaca, pa do televizijskih i koncertnih snimaka – započinje kadrom četrnaestogodišnjih djevojčica koje se zafrkavaju pred kamerom. Fokus se prebacuje na jednu od njih, naravno Amy, koja nešto usputno zapjeva i odjednom kao da smo doživjeli izravno uključenje u povijest ženskog soula i vokalnog jazza: od Elle Fitzgerald, Dinah Washington i Sarah Vaughan, preko Arethe Franklin do Macy Gray... To je taj glas koji ju je učinio nezaboravnom! Dokumentarac sjajnog blurba – Amy: djevojka iz imena – govori upravo o to-

znamo me što najavljuje. Kronološkim redom prikazuje uspon ne samo jedinstvene pjevačice i karizmatične fizičke pojave nego i skladateljice koja je muku iz svoga života uobličavala u sjajne tekstove, izravne i manje rafinirane od sjajne glazbe. Primjerice, “Back To Black” otvara iskreno upirujući stih, nastao nakon što se strast njezina života Blake Fielder na neko vrijeme vratio staroj curi: “Stavio je k*** na svoje dobro sigurno mjesto.” Odnos s Fielderom, koji će joj kasnije postati muž, nedvojbeno proizlazi iz filma kao glavni uzrok pogibeljne sudbine. Iako je još kao mlada voljela pušiti drogu i opijala se, uz njega je razvila ovisnost o cracku i heroinu. Pomalo se problematičnim može doživjeti i odnos s ocem koji je očito gradio svoju priču na priči svoje kćeri. Iznimno bogatstvo raznolikih materijala koje je Kapadia imao na raspolaganju (i možda upravo zahvaljujući tom bogatstvu pao u zamku razvlačenja filma) ponajbolje govori o shizofrenosti svijeta u kojem zahvaljujući svakojakim gadgetima za snimanje i reproduciranje gubimo svaku trunku privatnosti. Amy je u njemu bila zvijezda prvoga reda: svaki je njezin trenutak bio zabilježen nekom vrstom leće, očima javnosti nije mogla pobjeći ni u najskupljim rehabilitacijskim centrima. Nekoliko puta tijekom filma kaže da bi je slava dotukla. Dosta vremena u filmu Amy Winehouse provodi bez svijesti, ali o ovom je pitanju oduvijek očito bila dobro osviještena.