Amerika već postala dvojezična zemlja
Gotovo ravnopravan engleskom u Americi postaje španjolski jer je jug pun Hispanoamerikanaca
Dok se u ostatku svijeta i dalje marljivo uči engleski, jezik s kojim se može svuda, u Sjedinjenim Državama milijuni ljudi za jezik svoje nove domovine ne mare, nego žive u svojim zajednicama pridošlim ponajviše iz Meksika i govore španjolski. Zato je SAD praktički već dvojezična država u kojoj ima više govornika španjolskog nego u Španjolskoj: u SAD-u ih je 41 milijun kojima je španjolski materinski jezik, uz njih tu je i 11,5 milijuna ljudi koji govore i španjolski i engleski, uglavnom su to djeca hispanoameričkih useljenika. Po broju ljudi koji govore španjolski SAD premašuje samo Meksiko, gdje ih je 121 milijun, a iza SAD-a su Kolumbija sa 48 milijuna i Španjolska sa 46 milijuna. Za nekoliko desetljeća, predviđaju u američkom Uredu za popis stanovništva, SAD će prestići i Meksiko, imat će najviše govornika španjolskog na svijetu, čak 138 milijuna. Američki politolog Samuel Huntington, poznat po svojem djelu “Sukob civilizacija”, još 2004. u knjizi “Američki identitet” pisao je o promjenama koje su donijeli useljenici te izazovima koje to postavlja dosadašnjem američkom identitetu. Zapravo, Huntington to pitanje vidi kao pitanje dezintegracije Amerike na dvije jezikom odvojene zajednice. “Danas možete otvoriti bankovni račun, biti liječeni, gledati sapunicu, platiti porez, voljeti i umrijeti u Americi, a da ne upotrijebite nijednu riječ engleskog jezika”, citirao je Huntington meksičko-američkog autora Ilana Stavansa.
Dezintegracija Amerike?
U školama se podučava na španjolskom, brojne su španjolske TV i radijske postaje. “Jezik je osnova zajednice. Ljudi različitih rasa i različitih religija često su u sukobu, ali ako i ne nađu zajednički jezik, mogu i dalje razgovarati i čitati jedni druge jer nacije čine ljudi koji intenzivnije međusobno komuniciraju nego s drugima. Bez zajedničkog jezika komunikacija postaje teška, što pokazuju primjeri Švicarske, Belgije, Kanade, u kojima razvod uvijek
postoji kao mogućnost”, objasnio je Huntington svoje viđenje uloge jezika u političkom životu. Jedanaest godina nakon te knjige, u američkoj predizbornoj kampanji Meksikanci su jedno od važnijih pitanja: vrijeđanjem Meksikanaca tajkun Donald Trump ne silazi s prvog mjesta najpopularnijih potencijalnih predsjedničkih kandidata Republikanske stranke, s trenutačnih 23 posto podrške. S druge strane, u istim republikanskim redovima je i Jeb Bush, koji ide upravo na hispanoameričke birače, sa suprugom Meksikankom Columbom i poznavanjem španjolskog jezika. Hispanoamerikanci sad prevladavaju i u Los Angelesu, a odavno imaju i svoj glavni grad, Miami, u kojem deseci tisuća Kubanaca i ostalih čine “glavni grad Latinske Amerike”. Kubanci su, doseljavajući se nakon revolucije Fidela Castra s Kube, u Miamiju stvorili svoj grad unutar grada, otvorivši svoje banke i poslove, tamo su stizali Latinoamerikanci zainteresirani za ulaganja u trgovinu, kulturu, zabavu, pa i krijumčarenje droga, piše Huntington. Tamo se već sedamdesetih i osamdesetih moglo živjeti normalno govoreći samo španjolski, a uskoro su Angloamerikanci (ili Anglosi) postali manjina, zajedno s crncima. No, dok je s Kube u SAD od 1965. do 2015. ušlo 1,550.000 useljenika, iz Meksika ih je stiglo puno više, čak 16,275.000, hispanizirajući američki jugozapad. Svi useljenici zajedno u tom su razdoblju povećali američko stanovništvo za 72 milijuna: sad su 324 milijuna Amerikanaca, a da nije bilo useljenika, Amerikanaca bi bilo 252 milijuna, prema istraživačkom centru Pew koji je ovih dana to objavio. Da nije bilo useljenika, Amerika bi bila i prosječno nekoliko godina starija. Meksikanci su najbrojnija useljenička skupina u tom razdoblju, a Huntington ocjenjuje da upravo kontinuitet meksičkog useljavanja, velik i sve veći broj Meksikanaca, smanjuje želju i potrebu za asimilacijom.
Donose ono od čega bježe
“Meksički Amerikanci više o sebi ne misle kao o članovima male manjine koja se mora prilagođavati dominantnoj grupi i usvajati njenu kulturu. Postojana brojčana ekspanzija navodi ih ne da smanjuju, nego da glorificiraju razlike između svoje i američke kulture”, pisao je Huntington citirajući niz autora koji su govorili o kulturnim razlikama, o pristupu životu koji u Meksikanaca uključuje “koga briga” stav, obavit ćemo to sutra (manana) te uvjerenje da ništa zapravo nije vrijedno, da od obrazovanja i rada i nema koristi, a siromaštvo je vrlina koja vodi u nebo. Prema istraživanju istraživačkog centra Pew, 45 posto Amerikanaca misli da useljenici čine društvo boljim, 37 posto da ga čine gorim, polovica ih misli da useljenici negativno utječu na ekonomiju, da povećavaju kriminal, ali da pridonose svojom umjetnošću, glazbom, hranom. Ocjenjuje se da je Amerika, ne potičući integraciju Latinoamerikanaca, napravila veliki propust, pa prvi naraštaj hispanskih useljenika nije došao do prosječne razine obrazovanja. Sljedeći naraštaji napreduju, ali njihov udio na sveučilištima još zaostaje za udjelom u stanovništvu. Sve u svemu, u Americi gotovo i nema više “melting pota”, lonca za taljenje u kojem se od svih prispjelih useljeničkih sastojaka stvara Amerikanac koji ima jedan zajednički nazivnik. Taj je nazivnik bio angloprotestantska kultura, koja je zapravo podrijetlom europska kultura, koja prevladava i danas, ali na jugu vladavinu preuzima latinskoamerička, hispanokatolička. Huntington podsjeća da su američko društvo i država desetljećima organizirano činili puno na integraciji useljenika, na učenju jezika i usvajanju američkih
Americi se već prije dogodilo ono što se sada događa Europi - migranti s juga Brojni useljenici učinili su Miami glavnim gradom Latinske Amerike
vrijednosti, zapravo ideala od kojih je stvarnost više ili manje udaljena, ideala slobode, jednakosti, demokracije, građanskih prava, nediskriminacije, vladavine prava, koje čine američki credo. Pokret posvećen amerikanizaciji useljenika uključivao je lokalne, državne i nacionalne vlasti, javne škole, privatne udruge i tvrtke, koje su imale škole za useljenike. Henry Ford je prednjačio, organizirajući tečajeve jezika i govoreći kako se ti ljudi kao “pripadnici mnogih nacija moraju podučiti američkom načinu života, engleskom jeziku i pravilnom ponašanju”. U amerikanizaciji su sudjelovale i crkve u SAD-u, suzbijajući želju useljenika da očuvaju svoj jezik i tradicije, pa su i Katolička crkva i židovska zajednica prispjele Irce, Židove i ostale vodile prema prihvaćanju američkih običaja. No, šezdesetih godina 20. stoljeća javljaju se pokreti koji dovode u pitanje poželjnost koncepta Amerike s prevladavajućom angloprotestantskom kulturom i liberalno-demokratskom orijentacijom, želi se dati mogućnost svakoj useljeničkoj grupi da njeguje vlastito nasljeđe i govori se o Americi kao o mozaiku različitih dijelova ili salati, kritizira “melting-pot”, pozdravlja “oslobođenje Amerikanaca od prevladavajuće europske kulture”. Sve zajedno američko iskustvo može biti vrlo korisno Europi, u koju su već stigle stotine tisuća ljudi iz Sirije, Afganistana i Pakistana, a na put bi se mogli spremiti još milijuni koji dolaze iz posve druge kulture, jezika, vjere. Kad je njemačka kancelarka Angela Merkel prije pet godina izjavila kako je multikulturalnost u Njemačkoj propala, očito je samo konstatirala da useljenici više ne prihvaćaju europske vrijednosti ni društvene norme. To uočava i Huntington, navodeći primjer neuspjele integracije turske zajednice u Njemačkoj. Doseljenici koji bježe iz zemalja u kojima vladaju neeuropske vrijednosti, stare običaje donose sa sobom mijenjajući društva u koja su, kao najpoželjnija, pohrlili ne mareći za zidove, granice ni udaljenost. Model za koji se zalaže Huntington ipak nije zaustavljanje useljavanja, za koje se u ovom trenutku opredjeljuju mnogi Europljani, unatoč tome što u Europu stižu ljudi bježeći od rata. Umjesto zida na granici bolja je uspostava organiziranog sustava integracije useljenika, bio je uvjeren Huntington. To, doduše, nije nimalo lako kad se useljava velik broj ljudi iz neke zemlje odjednom.