Bobanova Hercegovina, razapeta između dvije domovine, čeka nove zore
Marinko Boban, otac legendarnog nogometaša Zvonimira, rođen je u Grudama, općini od 15 tisuća stanovnika, uz samu granicu BiH i Hrvatske. Kao i većina njegovih sumještana, bolji život potražio je u drugoj sredini. Marinko je iz Hercegovine otišao preko granice, desetak kilometara dalje u Imotski gdje se i rodio Zvonimir. Legendarni kapetan vatrenih sa svojim Gruđanima Krunom Jurčićem, braćom Šimić, Jerkom Lekom, postao je hrvatski ponos. Ikona desnice. Tuđmanov miljenik. Svi su ga svojatali. Zbog oca Hercegovci su ga doživljavali svojim. Mjesto rođenja mu je odmah upisalo pripadnost desnici. Na koncu, Boban je i to naglasio u svom nedavnom intervjuu koji je jako odjeknuo zbog njegove izjave kako će kao takav podržati ljevičara Zorana Milanovića. Iznenadio je sve. I desne i lijeve. Osobito one koji ljude rođene na kamenu gledaju isključivo u njihovu “rigidnom jednoumlju”. Primjeri iz Gruda, rodnog mjesta oca Zvonimira Bobana, pokazuju kako je Hercegovina u mnogim segmentima potpuno suprotna od snažnog stereotipa. Osobito u politici. Za njih bi se čak moglo reći kako su jedna od najpluralnijih sredina. Primjera radi, u aktualnom Hrvatskom saboru četiri su zastupnika čije je podrijetlo iz Gruda. I svi dolaze iz različitih (!!!) stranaka: Josip Leko – SDP, Goran Marić – HDZ, Boro Grubišić – HDSSB i Ivan Šimunović – HSP dr. A. Starčević. “Crvenu nijansu” grudskom pluralizmu u Zagrebu daju Milan Bandić, Ljubo Jurčić... No, nitko od njih ne predstavlja dijasporu. Oni su članovi domaćih, nacionalnih (RH) stranaka. Zanimljivo je da u “ruralnoj Hercegovini” puno tolerantnije gledaju na svoje političke neistomišljenike nego što je to slučaj u velikim gradovima. Podnošljivost ideoloških različitosti poticana je i u vremenima jednoumlja. Recimo, kršteni kum legendarnog heroja iz Borova naselja Gruđanina Blage Zadre bio je Ilija Leko, otac sadašnjeg predsjednika Sabora. Poput HDZ-ovca Zadre, brojni Gruđani i iz drugih stranaka pali su za domovinu. Mnogi su borbu za Hrvatsku vodili na svoj gerilski način. Zbog nje su robijali, poput Zvonka Bušića, Branimira Glavaša ili stoljeće prije njih hajduka Andrijice Šimića. Gruđani su, unatoč snažnoj “Opomeni” svog velikog pjesnika A. B. Šimića “Čovječe, pazi da ne ideš malen ispod zvijezda”, na susjede koji su mijenjali stranke gledali racionalno. Ne prigovaraju onima koji su iz ljevice prešli na suprotnu stranu. To se objašnjava spletom povijesnih okolnosti. Tako, baš u Bobanovoj Dragi, Mate Boban je od člana SK postao nacionalni lider bh. Hrvata. Njegov rođak, ustaški časnik Rafael Ranko Boban vojnički zanat usavršavao je u vojsci Kraljevine Jugoslavije služeći kao aktivni časnik dinastiji Karađorđevića. Iako nije mali broj onih koji su koračali od “crvenog” do “crnog puta”, rijetko se događalo da netko krene suprotnim (zabranjenim) smjerom. Zato je Bobanova izjava tako snažno odjeknula. Iako je u Hercegovini već odavno razvijen pluralizam, država BiH ih gura u jednoumlje. Imaju takav izborni zakon koji im ne omogućava demokratiziranje. Kako ih ne bi brojniji majorizirali, moraju se okupiti oko jedne stranke (HDZ-a). Jednako tako, Hrvatska im je dala pravo glasa koje ne mogu ostvariti. Tehnički uvjeti omogućavaju da može glasovati tek njih desetak posto. Iako kao takvi ni o čemu ne odlučuju, vrijeđa ih se kako RH biraju predstavnike. Ipak, ljubav im je uvijek veća od mržnje sunarodnjaka. Živi se i, ako treba, gine se za Hrvatsku. Razapeti između dva državljanstva (RH i BiH), Hercegovci su se našli u slijepoj ulici svoje političke nemoći. Njihovi “predstavnici”, poput Gruđana Bobana, Leke, Bandića, Jurčića i drugih, samo su Hercegovci kad naprave nešto loše. Zato će možda oni koji Bobanovu izjavu dožive izdajničkom reći kako je Hercegovac iz Gruda, a oni kojima se svidi istaknut će kako je domoljub (Imoćanin) iz Hrvatske. I jedni i drugi u pravu su samo kada je riječ o Bobanovu podrijetlu. Međutim, ni jednima ni drugima Hercegovina nije na srcu. Zato je i ostala zarobljena u stereotipima hrvatskih zabluda. Masovno glasuju i ni o čemu ne odlučuju. I u RH i u BiH. Dok čekaju da svanu nove zore, plaćaju cijenu što su preponosno mnogi od njih samo u Hrvatskoj htjeli “ići veliki ispod zvijezda”?!