Rješenje za hod nepokretnih testirali smo na videoigrici

Najveće iznenađenje Moždani impulsi “znaju” hoda li osoba ili stoji. To izmjere elektrode na glavi pacijenta, kompjutor procesuira i šalje naredbe nogama. A moždani impulsi su živi i nakon duge paralize, objašnjava profesor na sveučilištu California Piše:

Prije desetak dana na sveučilištu California u Irvineu predstavljen je revolucionarni model koji je prvi put u svijetu omogućio pacijentu paraplegičaru samostalno hodanje. Bio je to prvi tračak nade za mnoge koji su zbog teških ozljeda kralješnice prisiljeni život provesti prikovani za invalidska kolica. Idejni začetnik ove metode je profesor Zoran Nenadić sa sveučilišta u Irvineu, inače porijeklom iz Užica u susjednoj Srbiji, koji je nakon završetka strojarskog fakulteta u Beogradu 1996. godine otišao na doktorski studij u Washington. Od 2001. godine živi u Kaliforniji, gdje je naprije bio znanstveni suradnik (California Institute of Technology), da bi potom bio promoviran u profesora ( University of California, Irvine). U ekskluzivnom razgovoru za Večernji list ispričao nam je kako je sa svojim timom suradnika došao do ove velike prekretnice u liječenju paraliziranih osoba.

Spojiti mozak i noge :: Koliko ste dugo radili na tom projektu? Kako ste došli na ideju da ga primijenite i tko je sve uključen u projekt? Je li i prije bilo sličnih pokušaja? Potkraj 2009. i početkom 2010. godine došli smo na ideju da povežemo ljudski mozak s protezom nogu. Cilj nam je bio vratiti funkciju hodanja osobama s ozlijeđenom leđnom moždinom. Znam da će mnogima biti čudno, ali najprije smo razvili sustav koji omogućava upravljanje avatarom u videoigri (Half-Life 2, Garry’s Mod). Nakon uspješne provjere sistema u videoigri, a to su provjeravali i zdravi ljudi i paraplegičari koji su to postali nakon ozljede kralješnice, slijedila je integracija sustava s robotskom ortozom koja omogućava kretanje po pokretnoj traci. Prve uspješne provjere na zdravim osobama obavili smo 2012. godine, a na osobama s paraplegijom 2013. godine. Sljedeći logičan potez bio je da se osobama s paraplegijom omogući takozvani slobodan hod. Zbog toga smo pristupili integraciji sistema s neuromišićnim stimulatorom. U tome smo prve uspjehe postigli početkom 2014., a taj smo dio posla završili u ljeto 2014. godine. Istraživanje smo osmislili Dr. An H. Do, profesor neurologije na Medicinskom fakultetu našeg sveučilišta, i ja. U istraživanju su od početka sudjelovali i postdiplomci Christine E. King i Po T. Wang, a u zadnjoj fazi projektu su se pridružili i Colin M. McCrimmon, postdiplomac i student medicine, kao i Cathy C.Y. Chou, fizikalna terapeutkinja. Prema našim spoznajama, ovo je prvi takav sustav u svijetu, premda su slične ideje isprobavane kod osoba sa tetraplegijom (paraliza ruku i nogu), gdje su se moždani signali koristili za upravljanje robotskom rukom kako bi ona mogla obavljati jednostavne zahvate, poput primjerice prinošenja čaše ustima. :: Možete li ukratko opisati metodu koju ste koristili kako bi našim čitateljima bilo jasno na koji način to funkcionira? Sve počinje s ozljedom kralješnice. U njoj je zapravo