Sirija gori, a svijetu je dala glazbeno pismo i – Stevea Jobsa
Obišao je Opatovac i sa suzama u očima govorio o brizi RH za njegove sunarodnjake
Većina hrvatskih građana postala je zaista svjesna rata u Siriji tek dolaskom prvih izbjeglica na naše granice. Sirijci u njemu žive već četiri godine, uključujući i one već raseljene po svijetu. Među njima je sirijski glazbenik Malek Jandali, koji je prošli tjedan boravio u Hrvatskoj da bi posjetio svoje sunarodnjake u izbjegličkim kampovima u Slavoniji, ali i da bi nešto učinio za njih onako kako najbolje zna i može: glazbom. Malek Jandali iz Sirije je otišao zbog obrazovanja i glazbeničkog usavršavanja, koje je počeo u svom rodnom gradu Homsu i kasnije u Damasku. – Nažalost, Asadova diktatura ima poguban utjecaj i na društvo i na kulturu. Sve je tamo fiktivno, pa i umjetnost i kulturne institucije s obzirom na to da sve ima samo jednu, najvažniju svrhu: slaviti Asada – govori Jandali o situaciji u svojoj domovini u koju više ne odlazi, uvjeren da je na samom vrhu liste meta režimskih ubojica. Vrlo emotivno govori nam o strahotama režima, a osobito o zločinima protiv onih najnedužnijih, sirijske djece. Tvrdi da su upravo zločini protiv učenika, mučenih i ubijanih zbog sastavaka i crteža koji traže i slave slobodu, bili okidač masovnog nezadovoljstva i ustanka protiv režima. Upozorava i na stotine tisuća Sirijaca koje je ubila vlastita država.
Majci izbili zube
Teror su na vlastitoj koži osjetili i Jandalijevi roditelji, oboje ugledni intelektualci. Nakon što je na jednom prominentnom skupu u Americi, unatoč pokušaju predstavnika Asadova režima da to spriječe, izvedena Jandalijeva pjesma “Watani Ana”, za koju je napisao i riječi koje znače “moja domo- vina, to sam ja”, policija je pokucala na vrata njegovih roditelja. Bili su uhićeni i pretučeni, majci su izbijeni zubi. Zahvaljujući svojim jakim političkim vezama u samom vrhu politike SADa, čiji je sada državljanin, Jandali je svoje roditelje izvukao iz Sirije. O strahotama koje se događaju u njegovoj domovini Jandali govori smireno, ali s velikom odlučnošću. Za njega nema sumnje da je Asadov režim prvi i najveći neprijatelj njegova naroda, s novim nimalo manje prijetećim zlom od terorista ISIL-a. Međutim, kada je o konkretnom djelovanju riječ, Jandali čvrsto vjeruje u snagu glazbe i u njegovoj osobnoj borbi za slobodu svog naroda glazba mu je jedino i glavno sredstvo. Kada ga pitam što misli o najnovijem razvoju događaja i o načinu na koji se u rat uključila Rusija, Jandali uzima u ruku neke od svojih CD-ova i pokazuje mi prstom ime ansambla s kojim ih je snimio: Ruski simfonijski orkestar. Snimao ih je u Moskvi, tamo je održavao i koncerte i svuda naišao na veliku potporu i umjetnika i publike. – Glazba ima moć proći i preko onih granica koje su zatvorene i za politiku i za vojnu silu. Ona poput moćne rijeke pronalazi put i ne može biti zaustavljena, uvijek se nađe neka pukotina – govori Jandali. Jandalijeva je glazba vrlo melodiozna, gotovo šlagerski jednostavna, ali zato ništa manje snažna. U njoj su čujni odjeci, harmonije i ritmovi istoka koji služe kao začin zapadnjačkom glazbenom izrazu. Jandali s ponosom podsjeća na činjenicu da je tlo današnje Sirije postojbina drevne kulture koja je, među ostalim, izumila i najstarije glazbeno
pismo na svijetu. Poput osobne iskaznice civilizacije iz koje potječe, pokazuje mi i za uspomenu daruje repliku glinene pločice iz Ugarita s tim urezanim tekstovima i notama drevnih pjesama. Upravo jedan od albuma snimljenih u Rusiji nosi naslov “Odjeci iz Ugarita”. U jednom trenutku na stolu između nas tako se našao zapis drevne, nekoliko tisuća godina stare civilizacije i moj iPhone, kojim snimam naš razgovor. Jandali pokazuje na moj uređaj i s jednakim ponosom kao i kada govori o notama iz Ungarita kaže: “Vi sigurno znate da je ovaj vaš uređaj izmislio Steve Jobs, ali sigurno ne znate da je on moj blizak rođak. Da, Steve Jobs – Jandali. Njegov otac, također rođen u Homsu, i moj otac su bratići”.
Između zvona i mujezina
Svoj posljednji album Jandali je snimio s londonskim Kraljevskim filharmonijskim orkestrom. Na njemu su Varijacije za klavir i orkestar na drevnu sirijsku temu, potom Jandalijeva Prva simfonija pod naslovom Sirijska te kompozicija pod naslovom “Feniks u egzilu”. Ta slika ptice koja se uvijek iznova rađa iz pepela, pa i onda kada je u izgnanstvu, vjerno odražava Jandalijev optimizam i vjeru u povratak svog naroda, i svoj vlastiti, u mirnu i od svake diktature oslobođenu Siriju u kojoj ima mjesta za sve. Baš kao što mi nije dao nikakav izravan politički komentar na sadašnji tijek rata u Siriji, Jandali mi isto tako jednostavno nije želio reći kojoj religiji, makar samo po rođenju i tradiciji pripada. – Moja je religija glazba, umjetnost, a moja baština su i sirijske kršćanske crkve
Glazba ima moć proći preko onih granica koje su zatvorene za politiku i za vojnu silu. Ona poput moćne rijeke pronalazi put i ne može se zaustaviti
i muslimanske džamije kao i križarske tvrđave. Odrastao sam između zvuka crkvenih zvona i molitve mujezina s minareta i sve je to dio mene i dio moje glazbe – govori Jandali sa zaraznim optimizmom i idealizmom. Ionako sjajne, oči mu još jače zasjaje kada govori o Hrvatskoj. Već prije četiri godine upoznao je Zagrepčanina Vladu Bogdanića, vrlo aktivnog u humanitarnim akcijama za izbjeglice i djecu Sirije. Bez mnogo publiciteta Jandali je već lani održao prvi humanitarni koncert u Hrvatskoj, i to u Varaždinu. S oduševljenjem govori o suradnji s Varaždinskim komornim orkestrom, intendanticom varaždinskog HNK Jasnom Jakovljević i o divnim, srdačnim ljudima u publici čiju je potporu osjetio. Nakon tog pozitivnog iskustva odlučio se i na suradnju sa Zagrebačkom filharmonijom, a sada je osobito sretan zbog tog izbora zbog načina na koji Hrvatska prima i zbrinjava izbjeglice iz Sirije na njihovu putu traženja mira i boljeg života. Jandali doslovno sa suzama u očima prepričava svoj posjet izbjegličkom tranzitnom centru u Opatovcu i kako je sa svojim sunarodnjacima pjevao svoju i njihovu rodoljubnu pjesmu slobode “Watani Ana” na peronu željezničke stanice u Tovarniku, pokraj vlaka koji ih je malo kasnije odvezao prema Mađarskoj. Ti snažni dojmovi ugrađeni su u posljednje taktove Jandalijeve Druge simfonije, djela koje je ovih dana završio upravo u centru Zagreba, boraveći kao gost u stanu Zagrebačke filharmonije. Jandali ne štedi riječi kada hvali naš orkestar i suradnju koju je uspostavio s filharmonijskim ravnateljem Mirkom Bochom. Razvoj događaja i prolazak tolikih tisuća Sirijaca kroz Hrvatsku i način na koji ih Hrvatska dočekuje, sve je to dalo dodatni smisao Jandalijevoj odluci da svoju Drugu simfoniju u Zagrebu sljedećeg proljeća i praizvede, upravo s orkestrom Zagrebačke filharmonije. Ako je suditi prema Prvoj simfoniji, to je glazba koja ima političku poruku zbog okolnosti i povoda svog nastanka, ali prema Jandalijevoj skladateljskoj estetici
Na jednom skupu u SAD-u izveli su moju skladbu. Asadov režim činio je sve da to spriječi. Nisu uspjeli, ali su mi zbog toga uhitili i pretukli roditelje
ona mora osvajati slušatelje, pa i one koji ni ne znaju gdje je Sirija, u prvom redu svojom jednostavnošću i ljepotom. Kada sam ga pitao o jednostavnosti njegova glazbenog jezika, Jandali je odgovorio jednim imenom: “Mozart”.
Progonjena djeca
– U usporedbi s avangardnom i suvremenom glazbom Mozart zvuči vrlo jednostavno, zar ne? Ali, njegova jednostavnost nipošto ne znači da je njegova glazba lagana, zar ne? – pita Jandali znajući da može dobiti samo potvrdan odgovor na ta pitanja. Ipak, da ne biste stekli krivu predodžbu, treba naglasiti da se Jandali nipošto ne uspoređuje s Mozartom. Naprotiv. Samog sebe u razgovoru stalno gura u drugi plan ističući da je samo sredstvo, da samo nastoji učiniti najviše što može za svoju domovinu i za njenu protjeranu i progonjenu djecu radeći ono što jedino zna i u čemu je ipak najbolji – a to je glazba. A da je glazba i te kako moćno diplomatsko sredstvo, Malek Jandali pokazat će i skorašnjim koncertima u Londonu, a pogotovo u veljači sljedeće godine u Carnegie Hallu u New Yorku. Na jednoj od najslavnijih svjetskih pozornica, na kojoj je Jandali već nastupao, s njim će ovaj put zasvirati i Zagrebačka filharmonija. To će biti povijesni događaj za naš orkestar i njegove glazbenike, ali i grad i zemlju koju oni predstavljaju. Nadasve drag i simpatičan Sirijac toga je svjestan i sretan je što će se na taj način barem malo odužiti Hrvatskoj na gostoprimstvu koje je ukazano i njemu, a osobito ovih dana njegovim nesretnim sunarodnjacima.