Mit o “modernim ustašama”

Nekadašnji vojnik, danas pisac, rekonstruirao je priču o 58 dragovoljaca HOS-a koji su krenuli put pakla Vukovara u najkritičnijem trenutku obrane grada. Nitko od njih nije neokrznut izašao iz borbe, no državni vrh priznao ih je tek 1996., a u sastav Oruž

Prije HOS-ovaca u Vukovar su stigle glasine. Sve što se tih dana o njima moglo čuti bilo je ravno znanstvenoj fantastici. Da su prošli obuku sličnu onoj u Legiji stranaca, da su najbolje opremljene jedinice u Hrvatskoj, da su strojevi za ubijanje, da kad jednom krenu, neće stati do Zemuna, da ta vojska sluša samo Paragu... Dvadeset i pet godina kasnije posve je jasno da su sve to bile neistine u kombinaciji s mistifikacijom koja i danas prati nikad dovoljno rasvijetljenu priču o ulozi HOS-a u Domovinskom ratu. Upravo stoga iznimno je važno što je svjetlo dana ugledala knjiga “58” bivšeg pripadnika ove postrojbe Damira Markuša koja prati ratni put Samostalne satnije HOS Vukovar. Nekadašnji vojnik, danas u ulozi pisca, rekonstruirao je priču o 58 dragovoljaca Hrvatskih obrambenih snaga koji su krenuli put vukovarskog pakla u najkritičnijem trenutku obrane grada. Pišući i prikupljajući svjedočanstva, znanstvene analize, pa i desetke u javnosti dosad neviđenih fotografija, od zaborava je sačuvao sjećanje na svoje suborce, upravo u spomen na one koji se nikada nisu vratili kući.

U paklu Sajmišta

Autor, kojeg suborci diljem Hrvatske poznaju pod nadimkom Kutina, dobivenom prema rodnom gradu iz kojeg se kao 23-godiš- njak, radnik Petrokemije, najprije prijavio u MUP-ovu jedinicu za posebne namjene te ubrzo potom pristupio HOS-u. U pomoć gotovo već opkoljenom gradu tada je stigao jedinim putem: koridorom kroz selo Bogdanovce pa kroz polja kukuruza do Vukovara 27. rujna 1991. godine. Premda su iza sebe imali iskustvo s bojišnica na Kordunu, Ba- dani ponosa i slave U spomen na poginule

suborce novini, iz osvajanja vojarni, i premda su stigli bez ikakva iskustva u gradskoj borbi, trebalo im je samo četiri dana da savladaju teren. Tamošnji zapovjednik Mile Dedaković Jastreb usmjerio ih je onamo gdje se vodila svakodnevna borba prsa o prsa, ali i tenkovski napadi, tamo gdje je bilo najteže: na Sajmište. Odmah su, otkriva Markuš, imali prilike upoznati i poseban način ratovanja: bez klasične bojišnice, po obrambenim točkama i u bliskoj borbi s neprijateljem, u akcijama čišćenja u skupinama od po pet, šest HOS- ovaca s lokalnim vodičem. Neprekidna granatiranja, pješački napadi, povremeni pokušaji tenkovskih prodora te čišćenja pojedinih dijelova naselja od neprijatelja ko- ji bi se zavlačili po kućama, podrumima ili vrtovima bili su svakodnevica HOSovaca i njihovih suboraca na Sajmištu. Tijekom cijele opsade vodile su se grčevite borbe za svaku četvrt, svaku ulicu, kuću. Sajmište je, kažu, bilo pakao usred vukovarskog pakla. “Kako dani odmiču, jedan po jedan od naših prijatelja ginu i svi čekamo kada će se isto dogoditi i nama. Bilo je i slučajeva kada četnici uhvate nekoga od naših i onda ga mučeći govore: Jastrebe, slušaj svoje sokolove kako pjevaju. Da ima srce od kamena, čovjek bi klonuo, pogotovo ako bi uhvatili nekoga od tvojih prijatelja. Tada smo mogli samo u bijesu pucati u zrak”, piše Markuš. Kako u predgovoru knjige piše povjesničar dr. Ante Nazor, memoarsko gradivo u ovoj knjizi posebno je po tome što sadrži sjećanje hrvatskog branitelja i dragovoljca, pripadnika HOS-a, o njegovu sudjelovanju, ali i o ulozi njegovih suboraca HOS- ovaca u obrani Vukovara. A za razumijevanje njihove hrabrosti dovoljno je reći da je u borbama na Sajmištu i u Bogdanovcima poginulo oko 50 posto pripadnika HOS-a koji su došli braniti Vukovar i da je gotovo svaki od preživjelih bio ranjen, neki i po više puta.

Korak dug 20 godina

“Bez obzira na kontroverze vezane uz nazive postrojbi HOS-a i oznaku HOS-a na kojoj piše “Za dom spremni”, uz podatak da su se pripadnici HOS-a tijekom Domovinskog rata borili časno i srčano, ne čineći zlo-