Ne može se prošlost, sadašnjost i budućnost stalno mjeriti “aršinom” svibnja 1945.
Nedavno sam pravio reda među svojim knjigama pa tako naletjeh i na “Epske narodne pjesme” u redakciji profesora Tvrtka Čubelića, koji mi je predavao usmenu narodnu književnost na prvoj godini studija ondašnje jugoslavistike. Priručnik je 1970. tiskan u Hrvatskoj, za hrvatske studente. Listam i čitam međunaslove: ciklus pjesama o kosovskim junacima, o Marku Kraljeviću, o despotima, banovima, uskocima i vojvodama, muslimanske i crnogorske pjesme i pjesme o oslobođenju Srbije, ali nigdje hrvatskog atributa. Znajući da je moj pokojni profesor prije i tijekom rata bio pripadnik organizirane katoličke mladeži, takav izostanak više je nego znakovit! Knjiga me podsjetila na doživljaj iz toga vremena. Naime, nakon prve godine fakulteta studentarija u bivšoj državi imala je obvezu dvotjedne vojne obuke. Mjesto – poligon Slunj, kraj srpnja, završna večer. Govori drug pukovnik DM: “Drugovi vojnici, čestitam na uspješnoj obuci! A sada ćemo imati kulturno-umetnički program. Ovoga puta igre i pesme iz Srbije.” Još se vrlo dobro sjećam svoje prve misli: “Ovoga puta? Kao da će biti drugoga puta!?” Sjetih se ovih (ne)zgoda proteklih dana kada je naš javni prostor, “povišću pritrujen”, bio zatrpan pričama o opasnosti od povijesnog revizionizma. I dok su etikete o “fašizaciji” i “ustašizaciji” letjele na sve strane kao “argument” o navodnom “revizionizmu”, pravo je pitanje: što je s revizionizmom koji je temeljito, do posljednje točke i zareza, od svibnja 1945. do 1990. prosijavao ne samo hrvatsku povijest nego i sadašnjost i budućnost? Kroz gusto jugokomunističko idejno-političko sito hrvatske epske pjesme u Čubelićevoj knjizi nisu mogle proći (profesor je diskretno na predavanjima dao znati kako “diše”), nekmoli veće stvari kao što npr. bijaše “kontrarevolucionarni” lik bana Jelačića (zbog pjesme “Ustani, Bane” letjelo se u zatvor po čl. 133. KZ-a). Istim žarom bila je revidirana sadašnjost u ime jugokomunističkih projekcija budućnosti, u kojoj u ime “bratstva i jedinstva” nije bilo mjesta za hrvatske plesove i pjesme u Slunju, usred Hrvatske. Tako se krojila povijest, sadašnjost i budućnost. Godina 1990. donijela je promjene. Ali u ime demokratske pomirbe velik dio političke i kulturne baštine što ju je ispisao jugokomunizam, a u njemu i hrvatski komunizam, uvelike je preživio. Tako su nam ostali i Končar, i Kraš, i Badel, i Đaković kao gospodarski “brandovi”. U kulturi slično. August Cesarec, primjerice ima dvije knjižnice u Zagrebu, a imaju je i Bogdan Ogrizović (iako nije bio književnik) i Božidar Adžija kao žrtve fašizma. O Krleži da i ne govorimo. Dapače mu ime nosi Leksikografski zavod, koji, nota bene, sada nije “Hrvatski”, iako je bio “Jugoslavenski”. Krleža u tom “zauzimanju” tadašnje jugoslavenske enciklopedistike i leksikografije nedvojbeno ima velike zasluge, ali ne bi ih imao da se nije oslonio na umnoga i sposobnoga dr. Matu Ujevića, pokretača Hrvatske enciklopedije još 1939., čiji je prvi broj izašao 10. veljače 1941. Drugim riječima, Hrvatska enciklopedija nije bila nikakva “ustaška” enciklopedija. To je i Krleža znao i time se branio kad ga je Partija u svom glasilu “Napredak” prozvala što zapošljava “klerofašiste”. “Nije bilo sramota biti suradnikom Hrvatske Enciklopedije”, odgovorio je Krleža budnim drugovima, jer “Hrvatska Enciklopedija nije izlazila za NDH, nego je produžila svoje djelovanje i za NDH”. Tako je leksičkim manevrom obranio i sebe i “svoj” “Leks”, kojega ne bi bilo bez “klerofašista” kao što su bili Ujević, Kruno Krstić, Frane Sentinella, Ivo Horvat, sve redom predratni angažirani katolički intelektualci i antitotalitaristi (Ujevića je, pače, bio zatočio Gestapo, a poslije rata proglašen je “Pravednikom među narodima” zbog spašavanja Židova). No njih ni danas nema ni u kakvim kulturnim “brandovima” niti naša javnost išta o njima zna. Po njima se ne nazivaju instituti, zavodi, knjižnice..., dok su komunisti, neovisno o svojim evidentnim, blago rečeno, antidemokratskim uvjerenjima, bez revanšizma i revizionizma (p)ostali dio hrvatske povijesne memorije i u demokratsko doba. I nitko od toga ne pravi problem. Ali treba praviti problem ako se prošlost, sadašnjost i budućnost stalno mjere “aršinom” svibnja 1945. Krleža, unatoč svom komunizmu, nije bio zaslijepljen, shvativši da mora revidirati Partijski revizionizam ako želi stvoriti Leksikografski zavod. Vide li to oni koji danas, u demokratskoj Hrvatskoj, nameću prevladane kriterije ideološkog prepariranja i tjeraju nas kroz mentalni “špalir” svoga revizionističkog revidiranja? Naposljetku, nije li to posve kontraproduktivno za ono što se kao pozitivna baština antifašizma i vremena 1945.-1990. navodi u preambuli Ustava Republike Hrvatske? Stalno uzimanje poretka 1941.-1945. kao mjerilo zla devastirat će, tom logikom, sve povijesno iskustvo 1945.-1990. na istu mjeru. Jer, ne ulazeći u duga nabrajanja, materijala itekako ima, budući da Jugoslavija nije bila prostor demokracije i ljudskih prava niti je u njoj bilo mjesta za slobodnu Hrvatsku. Ako dakle nema razloga opravdavati ustaški režim i totalitarni poredak koji je trajao četiri godine, u ime čega bismo trebali biti blagonakloni prema jugokomunističkom režimu i totalitarnom poretku od četrdeset pet godina? Nije li iz njegova nikad završena rata rođena velikosrpska agresija i novi rat, od kojega se još nismo oporavili? Hrvatska se napokon treba osloboditi od svakog revizionizma.
U ime demokratske pomirbe 1990. velik dio političke i kulturne baštine komunizma uvelike je preživio Krleža je znao da Hrvatska enciklopedija nije bila “ustaška” i time se branio kad ga je Partija prozvala što zapošljava “klerofašiste”