Strah od duhova prošlosti vodi do kuknjave kad ostanete bez pendreka i prislušnih uređaja
Analiza
Kada bi neki katolički svećenik pokazao interes postati biskupom kao što je Tomislav Karamarko pokazao želju da ovlada policijom i tajnim službama, vjerojatno nikada ne bi dobio biskupski štap. Pape su kroz povijest naučili da je opasno dati vlast u ruke onome tko ne može suspregnuti i zatomiti svoje častohleplje i želju za vladanjem. Znaju da upravo takvi mogu najviše naštetiti općim interesima. Od početka čudnovatog saveza HDZ-a i Mosta koplja se lome oko represivnog aparata.
Strategija ili slučaj
HDZ je u ovih nešto više od sto dana “suradnje” svako malo otvarao pitanje policije, tajnih službi, a onda posredno i Državnog odvjetništva i Ministarstva pravosuđa. Preko odabranih medija i novinara Karamarko je slao prijeteće poruke Mostu da će razvrgnuti suradnju ako ministar unutarnjih poslova ne napravi reda u policiji. Napadno je tražio smjenu SDP-ovih kadrova te da se na njihovo mjesto postave ljudi koje će predložiti HDZ. Karamarko i njegovi pokazali su višak emocija i želje za policijom i tajnim službama, što je izazvalo nepovjerenje kod većeg dijela javnosti. Nije poznato je li bila riječ o pomno razrađenoj strategiji ili se sve dogodilo posve slučajno, ali je činjenica da su Božo Petrov i njegova družina potpuno oduzeli Tomislavu Karamarku mehanizme moći i vlasti koje je HDZ u ovih 25 godina posebno njegovao. Ministarstvo policije pripalo je mostovcu Vlahi Orepiću, nestranački premijer Tihomir Oreškoviće uspio je, nakon poprilično natezanja, instalirati svog čovjeka za šefa tajnih službi, a Ministarstvo pravosuđa zauzeo je Ante Šprlje, zemljak i čovjek od povjerenja Bože Petrova. Na čelu Državnog odvjetništva ostao je Dinko Cvitan kojega se nikako ne može smatrati HDZ-ovim povjerenikom i pouzdanikom. HDZ je došao na vlast, ali nije uspio ovladati centrima moći koje je do sada smatrao svojim neprijepornim lenom. S takvim raspletom događaja teško bi se pomirio netko tko nema veze s policijom, a kako će onda Tomislav Karamarko i njegov prvi suradnik Milijan Brkić koji dolaze iz policijskog miljea. Nije samo riječ o prestižu nego i snažno razvijenoj svijesti kakve sve mogućnosti pruža kontrola represivnog aparata. Dobrim i pametnim kadroviranjem može se puno tog sakriti, a opet nešto drugo, ako se smatra bitnim, snažnije naglasiti. Nije se lako odreći takvih mehanizama moći. Pogotovo ako znamo da se i zapošljavanje nekih podobnih ljudi do sada odvijalo tako što su u sustav ušli preko tajnih službi za koje ne vrijede uobičajeni javni natječaji. I u nekim uređenim demokracijama stranke ne bi bile sretne što su se morale odreći tih insignija moći, ali ne bi kao HDZ krenule u kuknjavu i plač što su ostali bez “pendreka i prislušnih uređaja”. Ali HDZ nije obična, nego najutjecajnija stranka u Hrvatskoj. Vlast je uvijek konzumirala punim tranzicijskim plućima. To znači da se često šetalo po rubu zakona, a na suđenju Ivi Sanaderu vidjelo se da se često i prelazila ta fina granica. Najveće političke afere vežu se za bivšeg šefa HDZ-a Ivu Sanadera, neke se vežu za sadašnjeg šef HDZ-a Tomislava Karamarka, ali oni nikako nisu jednini koji se boje duhova prošlosti. Možda je glavni razlog što je HDZ tako napadno tražio policiju upravo ta nečista savjest. HDZ ima puno razloga i interesa da spriječi neovisan rad policije, tajnih službi i Državnog odvjetništva jer bi njihovo samostalno djelovanje moglo ugroziti puno njihovih suradnika i prijatelja. Iako se HDZ formalno odrekao Ive Sanadera, to se u praksi i ne vidi baš previše. Javno se prave da su ga napustili, ali kada su ispod “javnog radara”, pokušavaju mu pomoći na razne načine. Sveprisutni Jozo Petrović vrlo je važna poveznica između Ive Sanadera i Tomislava Karamarka. Petrović je bio odani Sanaderov suradnik kada je posrnuli premijer krčmio Inu, a taj isti Petrović dugogodišnji je Karamarkov prijatelj i poslovni partner njegove supruge. Javna je tajna da je Petrović mogao doći do Karamarkova stola u Sheratonu bez posebnih priprema i najava, o čemu prosječan smrtnik u HDZ-u može samo sanjati. Bilo bi zanimljivo vidjeti ulogu Joze Petrovića u izboru Karamarka na čelo HDZ-a, a pogotovo njegovu dolasku na čelo Ministarstva unutarnjih poslova. Iako je Karamarko bio u HDZ-u početkom devedesetih, napustio je stranku nakon sukoba s tadašnjim vodstvom. Ponovo se upisao u HDZ samo šest mjeseci prije nego što je postao predsjednik. Teško je u tako kratkom vremenu mogao izgraditi redovnu infrastrukturu u stranci pa stoga nisu daleko od istine oni koji tvrde da su za njegov meteorski uspjeh zaslužne neke druge sile. U tim političkim meandrima i brzacima, koji su vrlo nepredvidljivi, važno je imati policiju, tajne službe, Državno odvjetništvo i pravosuđe. Da taj dio represivnog aparata funkcionira dobro i bez utjecaja sa strane, onda bi bilo teško i zamisliti da bi bivši premijer danas bio na slobodi.
Rastrčani po terenu
Vrhovni sud ukinuo je presudu u procesu Ina i MOL, Ustavni sud vratio na ponovno suđenje Fimi mediju, a veliko suđenje zbog prodaje zgrade u Planinskoj ulici još uvijek tapka u mjestu. Ustavni sud zapravo je spriječio raščišćavanje kriminala iz devedesetih kada je donio odluku da svi oni marifetluci mogu otići u zastaru. To ne bi bio problem da smo živjeli u pravnoj državi u kojoj su policija i Državno odvjetništvo mogli djelovati bez pritisaka. Onda bismo mogli reći da je pravna država imala šansu, ali da nije na vrijeme napravila ono što je trebala. Međutim, vrlo dobro znamo da su postojali neki “ljudi i pojave” o kojima se nije moglo i smjelo kritički razmišljati, a kamoli ih sudski progoniti. Nije samo Sanader profitirao od problematičnog sudstva, nego i HDZ koji je bio osuđen na plaćanje velike novčane kazne koju je već spomenuti Vrhovni sud poništio. A koliko je tek “milenijskih pljački” vjerojatno zaustavljeno u ladicama i labirintima policije i Državnog odvjetništva. Nije se to, za pretpostaviti je, dogodilo slučajno ili na inicijativu nižerangiranog činovnika, nego političkom odlukom nekog šefa koji je došao na visoku poziciju stranačkim kadroviranjem. U ovih
Za opći interes bolje je da je Orepić šef policije jer Most ima puno manje ljudi u hranidbenom lancu koji trebaju neprincipijelnu zaštitu represivnog aparata
četvrt stoljeća izmjene HDZ-a i SDP-a na vlasti smjene u policiji su podsjećale na hokejaške zamjene. Donedavno su HDZ-ovci bili na rezervnim klupama, dok su se SDP-ovci bili “rastrčali po terenu”. Sada su HDZ-ovci razočarani i ljutiti jer je dirigent postao mostovac Vlaho Orepić koji ima neko svoje viđenje policije. Ako se na trenutak odmaknemo od ovih dnevnopolitičkih prepucavanja između HDZ-a i Mosta, nije se teško složiti da je za opći interes bolje da je Orepić šef policije. Most ima puno manje ljudi u hranidbenom lancu koji trebaju neprincipijelnu zaštitu represivnog aparata. Ako je vjerovati medijskim napisima, onda su vodeći ljudi HDZ-a osobno zainteresirani da “stave šapu na istražne organe.” Da je neki HDZ-ovac došao na čelo policije, mogao je urgirati da Policijska akademija ponovo ne pokrene pitanje plagiranja diplomskog rada Milijana Brkića. Stoga HDZ ima vrlo konkretan interes da baci drvlje i kamenje na sve one koji su pridonijeli da se Brkić javno osramoti. U tom svjetlu treba gledati Brkićevu žestoku kritiku Orepića za kojeg je rekao da ga je malo ponijelo. A diplomski rad sitnica je u odnosu na neke druge potencijalne afere. Trenutačno se puno govori o aferi Konzultantica u koju je umiješana supruga prvog potpredsjedni- ka Vlade, dok se, recimo, uopće ne spominje afera vezana uz Karlovačku banku i slični slučajevi iz kojih politika, zatečena s rukama duboko u pekmezu, nekako tajanstveno iščezne u nekoj fazi istrage. Zdravko Mamić veliki je dobrotvor HDZ-a, a poznato je da je i on na udaru zakona. Kao, uostalom, i Milan Bandić koji se prometnuo u najvećeg zagovornika preslagivanja i stvaranje nove većine u Saboru. Nisu Bandić i Mamić baš takvi Hlebinci pa da ne očekuju ništa od HDZ-a za sve ono dobro što su napravili. Upravo je u ovakvim situacijama jako važno imati svoje ljude u policiji, obavještajnim službama, Državnom odvjetništvu i pravosuđu. Prva linija spašavanja nalazi se u policiji. Najbolje je sporni slučaj staviti u neku ladicu i sve učiniti da se nikada ne istraži kako treba.
Istraga zbog pritiska javnosti
Ako imate vojnike partije, a takvi su za one koji su ih postavili u stanju sve učiniti, slučaj se stavlja u najdublji pretinac najnedostupnije ladice. Pritisak javnosti ponekad je prevelik pa se istraga mora otvoriti. Stranački čovjek i tu može napraviti čuda jer istragu može odugovlačiti i opstruirati na razne načine. Može “predmetu istrage” dojaviti kakva ga je pogibelj snašla. Uvijek se može neki pravi dokaz “zaboraviti”, a fokus staviti ne neki manje bitan detalj. Slično se podmetanje klipova može organizirati i u Državnom odvjetništvu. Posljednja linija spašavanja odabranih odvija se na sudu. Na primjeru Ive Sanadera vidimo da su kombinacije zaista neizmjerne. Kada pomislimo da je došao kraj i da će netko za koga je opća percepcija da se bavio kriminalnim radnjama konačno odslužiti zasluženu kaznu, uvijek se pojavi neka nova pravna začkoljica koja problematične tipove vraća na slobodu. Neuvjerljivo zvuče objašnjenja da je u slučaju Ive Sanadera riječ o posve slučajnim proceduralnim propustima. Više vuče na to da je riječ o krivo postavljenom sustavu koji uvijek nađe načina da pomogne moćnim i utjecajnim. Najžalosnije je to što postoji tako velik krug ljudi koji je spreman pomoći onima koji su nedvojbeno počinili kaznena djela. Zato je jedna od najboljih stvari koju je donio Most oduzimanje represivnog aparata onima koji su do sada imali monopol nad njim i koji su tu veliku moć koristili za svoje “specifične” ciljeve.
MUP je pripao Vlahi Orepiću, Orešković je nakon natezanja uspio instalirati svog čovjeka na mjesto šefa tajnih službi, a Ministarstvo pravosuđa zauzeo je zemljak i čovjek od povjerenja Bože Petrova. Na čelu DORH-a ostao je Cvitan. HDZ je došao na vlast, ali nije uspio ovladati centrima moći koje je smatrao svojim neprijepornim lenom