Moraju li žene slavnih pjesnika biti njihove vjerne i bespogovorne sljedbenice
Oni govore o Zapadu i svemu onom što je otamo došlo na Istok s demokracijom. Mislim da je to jeka onih vremena u kojima je za komunistički Istok sve što je dolazilo iz inozemstva bilo bolje. Tu se demistificira mladenačka fascinacija svime što je dolazilo sa Zapada i uvjerenje kako će u demokraciji sve biti bolje. Naravno, u to vrijeme stvarne podjele Istok – Zapad i sama je demokracija, kojoj se težilo, bila drukčija. Danas se tom riječju zapravo naziva liberalni kapitalizam koji s demokracijom nema veze. Mislim da je satira potisnula komediju upravo zato što je liberalni kapitalizam uništio svaku utopiju i onemogućio ideale. Dok postoje utopije i ideali, koncentriramo se na pojedinačne mane i sudbine, tražimo vlastiti identitet na razini osobnog. Međutim, u vremenu koje je utopije i ideale zamijenilo voljom za moći i novcem, a sve duhovno je potisnuto, koncentriramo se na opće društvene probleme, kako se obračunati s njima i kako pronaći neku novu nadu i utopiju. Kako se kazalište nosi s vremenom u kojem stvarnost svojim apsurdima nadmašuje i najluđe satire na pozornicama? Vrlo se često danas čuje pitanje kako je u ovo turbulentno vrijeme, koje uistinu jest satirično samo po sebi, uopće moguće umjetniku, piscu, redatelju, glumcu satirom prodrijeti i baviti se tim vremenom i njegovim problemima? Ali, upravo to može i mora postati izazovom zato što kazalište i dramsko djelo ne smije biti imitacija života, već njegov sublimat i koncentrat. To što nas inače gura u apsurd može postati inspiracijom da se ubode u pravo mjesto. Imamo svjež primjer: “Montirani proces” ukinut je zbog širenja vjerske i nacionalne mržnje, a eklatantni ispadi govora mržnje nazivaju se satirom. To pitanje u književnoj i kazališnoj vrsti kao što je satira uvijek dolazi u prvi plan. Satira i jest tu zato da bi upirala prstom u mane i poroke društva ili pojedinaca. Dakle, nju odlikuje hrabrost i satiričari su uvijek u prvim redovima detektiranja problema koji nas muče. Oni su nositelji slobode i moraju biti slobodni. Eh, ali tu onda dolazi pitanje o granicama slobode. Definiranje tih granica, na žalost, često ovisi o onima koji imaju najviše ambicija određivati i kontrolirati te granice slobode. Ukidati satirične emisije svakako je nepopularno. Mislim da je društvo danas dosegnulo taj stupanj razvoja na kojem nema potrebe da nam netko s bilo kojeg mjesta propisuje dokle sežu granice naših sloboda. Ni u jednoj od tih satiričnih formi, a posebno u ovoj televizijskoj koja je ukinuta, nisam prepoznala govor mržnje, vrijeđanje ili napad na bilo čiju slobodu. Prije smatram napadom na slobodu ukidanje nečega dekretom. Satira ismijava... Satira mora ismijavati. ...a netko se uvijek nužno osjeti povrijeđen. Znači li to da granice slobode satire ovise o smislu za humor onih koji su, takoreći po opisu svog radnog mjesta, meta satiričara? Svaka nesigurna vlast i svatko tko je nesiguran na svojoj poziciji moći po prirodi stvari zazire od satire jer nije u stanju nasmijati se na vlastiti račun. To je odlika nesigurnih ljudi i sistema. Kod nas se puno govori o “svetinjama”. Što vam se čini, koliko je tema danas čak i satiričarima zabranjeno dirati? Cenzura kao takva, na sreću, kod nas još uvijek ne postoji i nadam se da i neće, ali i te kako je prisutna autocenzura. Granice hrabrosti ovise o pojedinačnim odlukama umjetnika kada se prihvate nekog problema. Danas je za kazalište, a osobito satiričko kazalište, posebno važno da predstave imaju razlog. Mislim da je prošlo vrijeme predstava koje postoje za puku zabavu ili donose slikovnicu iz prošlosti ili budućnosti. Ako predstava nema razlog, ona se danas teško gleda. Dužni smo postavljati pitanja. Kazalište ne može promijeniti svijet, ali ga može popraviti. A smijeh? Koliko ćemo se smijati ove godine na Danima satire? Nadam se da će svakog poneka predstava natjerati na smijeh, ali to će ipak najčešće biti smijeh koji zastaje u grlu. Geg je ovaj put zamijenjen ozbiljnim pristupom humoru i satiričkom oštricom.
Cijenjeni romanopisac iz Sjeverne Irske David Park do sada nije bio prevođen na hrvatski. Zahvaljujući cijenjenoj biblioteci Na tragu klasika, koju potpisuju Disput i Hrvatsko filološko društvo, ali i rijetko probirljiva urednica Irena Lukšić, najnoviji roman irskog pisca “Žene triju pjesnika” iz 2014. godine u prijevodu Damjana Lalovića našao se pred hrvatskim čitateljima. Park je bio i među gostima drugog Zagreb Book Festivala pa ga je hrvatska publika mogla upoznati i izbliza. Taj sjevernoirski srednjoškolski profesor rođen baš u Belfastu 1953. godine do prije četiri godine bio je poznat kao pisac koji se bavi sjevernoirskom eksplozivnom stvarnošću koja je kroz povijest vrlo često bila obilježena krajnjim nasiljem. No od romana “Svjetlo Amsterdama” Park se oslobađa svoje literarne opsesije, da bi u “Ženama triju pjesnika” ispisao roman sastavljen od tri sadržajno nepovezane prozne poduže priče o dvije stvarne i jednoj izmišljenoj pjesničkoj ženi, tj. udovici. Tri su glavne junakinje Parkove proze. Prva je supruga, a onda i udovica poznatog engleskog pjesnika i slikara Williama Blakea Catherine Blake koja je živjela u drugoj polovici 18. i prvoj polovici 19. stoljeća. Druga je Nadežda Jakovlevna Mandeljštam, supruga, a onda i udovica ruskog pjesnika Osipa Mandeljštama, jedna u ogromnom nizu umjetničkih žrtava staljinističkog komunističkog terora. Treća je fikcionalni lik Lydije smješten u suvremeno vrijeme supermarketa, mobitela i prošvercanog ljudskog roblja koje je zapljusnulo čak i najdemokratskije europske države. Lydia je supruga i udovica neodređenog irskoga pjesnika Dona koji je iznenada umro u šezdeset i sedmoj godini života od srčanog udara i ona, za razliku od Blakeove i Mandeljštamove supruge, sa svojim pjesničkim suprugom ima i troje djece. Jedno od njih, jedini sin Rorry je avanturist i ljubitelj planinarenja koji je poginuo u planinama egzotičnog Maroka. Sve tri priče ispričane su različitim stilovima, a najukočenija je priča o Blakeovima, koji su se borili s neimaštinom, nepre-
Ukidati emisije, poput Montiranog procesa, nepopularno je jer smo dosegli razvoj u kojem nema potrebe da nam netko propisuje dokle sežu granice sloboda
poznavanjem pjesničkog genija Williama Blakea, ali i s nerazumijevanjem tradicionalističke okoline. Ta je priča ispričana iz prvog lica supruge Catherine koja je u svog supruga gledala kao u boga i bila više nego vjerna sljedbenica i vjernica njegove samosvojne pjesničke i filozofske crkve. Vjerna sljedbenica svog supruga bila je i Nadežda Mandeljštam koja je živjela u još težim uvjetima nego Catherina Blake. Park je, služeći se i dokumentarističkom autobiografskom prozom Mandeljštamove supruge (knjiga “Strah i nada” Nadežde Mandeljštam objavljena je i u Hrvatskoj) odlično, vrlo precizno, stilski suvereno opisao sudbinu nepoćudnih umjetnika u Sovjetskom Savezu, moskovske opasne komunističke zatvore, nagovještaj Kolime, okrutnost književničkog ceha, ali i plemenite primjere nesebične i hrabre ljudske solidarnosti. Vrlo je koncentrirano ispričana i priča o još jednoj sljedbenici svog supruga pjesnika (koji čak nije ni krio svoje ljubavnice, ali i dominantnu intelektualnu pozersku mrzovolju), priča u kojoj Irkinja Lydia nakon smrti supruga prebire po njegovoj fizičkoj, ali i emotivnoj ostavštini, razmišlja o ispunjenosti ili neispunjenosti svog života, redefinira odnos s kćerima, ali i s poginulim sinom. Sva ova tri ženska lika pjesničkih udovica su i različita i povezana. Povezuje ih odanost prema supruzima, a razlikuju društvene okolnosti u kojima žive. Kraljevska Engleska s kraja 18. stoljeća jako se razlikuje od Staljinova Sovjetskog Saveza, ali i od provincijskog ljetnikovca na irskom otočju. Različite su im teme i opsesije. U 18. stoljeću čovjek se puno više bavio teoretiziranjem društvenih fenomena, za vrijeme SSSR-a spašavala se živa glava, u današnje vrijeme ljudi su puno više okrenuti vlastitoj emocionalnosti i seksualnosti i ne zamaraju se toliko općim pitanjima. Iako i u današnje vrijeme pjesnici imaju poseban, izdvojen položaj u društvu, oni ni izdaleka nisu onako važni kao u nekadašnja vremena. Kao da su izgubili proročku snagu i aristokratski položaj. I potonuli u sveopći nihilizam.