Iz Hrvatske treba hitno lustrirati hrvatsku državu, i to uz poklik ‘smrt kapitalizmu, sloboda narodu’

Događaji oko Ine ključ su za razumijevanje kapitalizma. Novac, profit, intriga, tajne službe, mito, kriminal, prijevara, moć, manipulacija, siromašenje masa, sumnjivi tipovi, još sumnjivije žene, mafija. Sve je to kapitalizam. U Ini je također sadržan i smisao postojanja hrvatske države; trudi se na sve mile načine postati dosljedno kapitalistička. Kao da je priča s tim poduzećem mogla ispasti drugačije. Sve što je stvoreno u vrijeme zloglasnog društvenog vlasništva i što je titularno pripadalo nama odavno je izjedeno iznutra i izvana, odavno je talački predano istom sloju zlojeba i ne vidim ni najmanjeg razloga zašto bi s Inom bilo drugačije. Međutim, Ina drži ključ za razumijevanje hrvatskog društvenog trenutka u kojem ideologija ne postoji, ona je politički hologram da bi se stvorio privid realpolitike, a ne da se on traži u stvarnoj materijalnoj otimačini, u lukrativnoj motivaciji ulaska u politiku kao mjenjačnicu iz pozicije koja je domaća valuta, u proviziju, honorar ili ispod stola duhovito osmišljenu apanažu, što nam postaje deviza. Ne znam koliko se glupo mogu osjećati Hasanbegović, Tepeš, Ćorić, Ilčić i ostali ultranacionalni “tepeši” kad vide da sav njihov ekstremni entuzijazam služi samo kao kulisa provalama u sef s već potamanjenim nacionalnim blagom. Ili su “tepeši” pristali na sporedne uloge svjesni svoje političko-intelektualne insuficijencije, duboko riješeni da i oni mrvičasto iskoriste priliku koja im se može, doduše nezasluženo, ukazati samo jednom u životu. No, ako budnice, davorije i ustaški bećarci ne budu dovoljni, hop, odnekuda se ukaže ekonomist, plaćeni ubojica zdravog razuma, koji nam začas objasni da stvari moraju biti takve i nikakve drugačije i da živimo u najboljem mogućem sustavu od svih sustava koje sustavno znademo. Ah, ekonomija, ta nadriznanost prepuna frivolnih fraza bez sadržaja i značenja, ali monumentalne intonacije. Više je egzaktnog bilo u alkemiji i astrologiji. Kad ste čuli da je bilo koji ekonomist javno predvidio krizu i njene razorne učinke na obične ljude. Sve su to pripadnici iste alibi pseudoznanosti, isti ljudi koji su s jednako manijakalnim žarom opravdavali zakonite nužnosti planske, boljševičke ekonomije, kao što danas jednako zapjenjeno brane ovu kapitalističku maloumnost. Tako će se ponašati i u Ini koja je priča svih naših priča. Ona je i sapunica i balon od sapunice, ona je motiv zbog kojeg se izmišljaju kontraafere, poput saborskog kvoruma, samo da bi se prestalo pričati o sudbini kompanije preko koje su se mnogi obogatili, i to sve pod ultraljubičastim svjetlom velikog neonskog napisa “nacionalni interes”. Država je, ponavljam, samoposluga uskom sloju onih koji su uzurpirali njezine institucije i tko još može pomisliti na bilo kakvo opće dobro i rad u korist naroda više se ne može smatrati naivnim, nego psihijatrijskim slučajem. Krajnje je tupo očekivati promjene i reforme pukim mijenjanjem vlasti. Treba mijenjati paradigmu države, okrenuti je naglavačke, revolucijom ako ustreba. Previše je negativnog iskustva da bi se moglo drugačije. I Ina je izgubljena za Hrvatsku, kao što je Hrvatska izgubljena za Hrvate. Hoće li nam to ikada otvoreno reći? Nema potrebe, ljudi su i dalje uvjereni da imati državu znači ostvariti najviši mogući smisao kolektivnog DNK pa im onda daju državu i oduzmu sve ostalo, dok istovremeno traje bubnjanje u majmunska nacionalna prsa otužnih likova izvučenih iz ostrašćene prošlosti. Beskrupulozna pljačkaška namjera plus nacionalno urlanje jednako je pozornici za savršen zločin. I što je najgore, počinitelj je poznat, ali nema svjedoka. Strah nas tjera da se od svega okreće glava. Jer kad Karamarko kaže da on nije u sukobu interesa, to je točno; zato što on jest sukob interesa. Sjećate se obećanja o lustraciji iz kampanje? Sjeća li se uopće itko ičega iz kampanje? Uglavnom, lustracija nas je zabavljala mjesecima i sada, kada nam treba da se iz javnog života radikalno istjeraju ne samo oni koji su harali Inom nego svi oni koji su javni interes smatrali apriornim sukobom interesa s vlastitim planovima u gomilanju novca, da se iz Hrvatske istjera hrvatska država, dakle sada lustracije nema. Boje li se oni koji su je najavljivali da bi osim udbaša i oni sami morali biti istjerani na čistac. I to ne samo udbaški. Zašto se ne bi lustracija odnosila na sadašnje, moderne udbaše, na milijunaše stvorene u nekoliko mjeseci, na kriminalce koji siluju narod i tjeraju ga da im plješće. Kako to ne željeti za vlast koja likuje nad pohvalama MMF-a i Europske komisije koji im plješću jer smanjuju plaće, ukidaju besplatno zdravstvo, mijenjaju zakon o radu, tjeraju nas s posla na groblje. Ulazimo u povijest kao prva kolektivno lobotomirana nacionalna grupacija koju bez njezina opiranja cipelare do mile volje i pritom joj licemjerno pljuju u lice govoreći da su to reforme koje mijenjaju Hrvatsku. Naravno da je mijenjaju. U Francuskoj se zbog zakona o radu na ulicama povede rat. U Hrvatskoj, koja nam se, je l’, mijenja pred očima, zbog promjena istog zakona mi smo kuš jer su to hrvatske promjene. Ma, ako zagusti, više neće biti ni pokreta otpora, gerile. Zato što ćemo prodati i hrvatske šume, a novi nam vlasnici neće dozvoliti ni da odemo u partizane. Ako ne platimo najam ili barem ulaznicu. Jasno, sve to ne znači da je borba uzaludna i da pozdrav „smrt kapitalizmu, sloboda narodu“nema smisla. Itekako ima. Baš zbog svega toga.

Ina je izgubljena za Hrvatsku kao što je Hrvatska izgubljena za Hrvate. Pljačkaška namjera + nacionalno urlanje = savršen zločin