Nuklearni otpad u Dvor uz rijeku Unu?! Ako nas žele iseliti, neka to kažu!
‘Ko će ti, ako tu bude odlagalište radioaktivnog otpada, kupiti janje kad čuje da je iz Dvora?, pita ovčar Miroslav Štrbac iz Matijevića, sela ispod brda Čerkezovac, gdje se namjerava sagraditi deponij
Uz cestu na kojoj automobil zbog rupa poskakuje, a koja od Hrvatske Kostajnice vodi prema Dvoru, miris bagrema miješao se s mirisom perunike. Una, rijeka koja danas Europsku uniju odvaja od ostatka svijeta, a koja bi jednog dana tu među trebala učvrstiti postavši schengenskom granicom, u svoj svojoj ljepoti i ćudi prati taj put. U Volinju, gdje općina Hrvatska Kostajnica graniči s općinom Dvor, uz prometnicu je na livadi postavljen plakat s kojeg na crnoj podlozi vrišti poruka: Dobro došli u Dvor koji je “domaćin” nuklearnog otpada. Nekako baš na tom mjestu signal mobilnih operatora iz susjedne Bosne i Hercegovine nadjačava hrvatski. Prolazeći krajobrazom satkanim od netaknute prirode i u ratu srušenih te poraću obnovljenih kuća, stižemo u Dvor. I ne bi se to općinsko središte baš ni po čemu razlikovalo od neke druge hrvatske pustopoljine kojom dominira ekološki raj – jer osim netaknute prirode, ničega drugog gotovo i nema – da nije ponovno oživljena i aktualizirana nakana da se na prostoru općine, u vojnom kompleksu Čerkezovac na Trgovskoj gori, napravi odlagalište radioaktivnog otpada.
Na nogama i u BiH
Uzburkao je taj naum stanovništvo i s hrvatske i s bosanske strane Une, održavali su se prosvjedi, a ministrica prostornog uređenja i graditeljstva Republike Srpske Srebrenka Golić nedavno je izjavila da će “vlasti Bosne i Hercegovine poduzeti sve mjere koje im stoje na raspolaganju kako bi spriječile da Hrvatska sagradi odlagalište nuklearnog otpada na Trgovskoj gori u općini Dvor”. Ministrica procjenjuje da će odlagalište “izravno ugroziti okoliš i opstanak više od 230 tisuća ljudi na obje obale rijeke Une”. No odlagalište, najjednostavnije rečeno, negdje mora biti jer obveza je Hrvatske da odredi lokaciju na kojoj će zbrinjavati svoj dio otpada iz nuklearke Krško, koju ima u suvlasništvu sa Slovenijom, a koja će se za sedam godina zatvoriti. Zatim, tu je i obveza zbrinjavanja takvog otpada nastalog u Hrvatskoj, na što nas obvezuje jedna direktiva EU, a druga nam priječi da ga izvezemo u treće zemlje. I tako se kao lokacija za odlagalište iskristalizirala Trgovska gora, odnosno vojni kompleks koji se prostire na šezdesetak hektara. – Nema mjesta emocijama, moramo donijeti odluke u interesu
građana. Ono što oni odluče, ja ću nastojati pod svaku cijenu provesti – govori nam Nikola Arbutina, već drugi mandat općinski načelnik Dvora. Arbutina je član SDSS-a koji ondje surađuje s HDZ-om jer “Hrvati biraju jedino njih”. Saši Medakoviću, ravnatelju Državnog zavoda za radioaktivni otpad i nuklearnu sigurnost, prije desetak dana općinski je načelnik poslao dopis u kojem traži da se hitno provedu mjerenja radioaktivnosti na području općine, formira skupina neovisnih stručnjaka koja će procijeniti postojeću dokumentaciju o lokaciji za odlagalište radioaktivnog otpada, izradi procjena štetnog učinka na poljoprivredne i druge gospodarske djelatnosti nastalog zbog dosadašnjih aktivnosti... Ali, zasad odgovor nije dobio: – Priča o zbrinjavanju radioaktivnog otpada na Trgovskoj gori počela je još osamdesetih, a devedesetih je JNA osigurala provođenje istraživanja. No, počeo je rat i sve je stalo, da bi se aktualiziralo kada je ‘99., isključivo političkom voljom, Trgovska gora u Programu prostornog uređenja RH navedena kao lokacija za zbrinjavanje nuklearnog i radioaktivnog otpada. Iako su se kao moguće lokacije bili spominjali Psunj, Papuk i Moslavačka gora, ta su mjesta “iščeznula”. I sad se postavlja pitanje što su zastupnici 6. saziva Sabora iz Sisačko-moslavačke županije radili. Danas si Marijana Petir pripisuje zasluge da se bori protiv toga da u Hrvatskoj uopće bude radioaktivni otpad, a to baš i nije tako. Zašto je Trgovska gora uopće ušla u prostorni plan donesen još u vrijeme kad Hrvatska nije bila članica EU pa i nije imala obvezu odrediti lokaciju? – pita Arbutina, uvjeren da mnogi “govore pred kamerama samo da bi se svidjeli ljudima pritom skupljajući jeftine političke bodove.” – Ivo Sanader je kao premijer u Glini 2007. godine kazao da od odlagališta na Trgovskoj gori neće biti ništa. Kada je u Saboru 2014. godine donesena strategija zbrinjavanja radioaktivnog otpada, u kojoj je Trgovska gora navedena kao lokacija, i HNS je bio za to. A zatim su u Dvoru osnovali Stožer za obranu protiv radioaktivnog otpada i organizirali prosvjed – kaže načelnik. No Trgovske gore u Prostornom planu općine, donesenom prije pet godina, kao lokacije za odlagalište radioaktivnog otpada – nema. Naime, kada je Sisačko-moslavačka županija donosila Prostorni plan, amandmanom je ignorirala nakanu države. A tu im odluku nitko nije osporio. – Je li moguće da odlagalište bude na Trgovskoj gori, a da se ne mijenja prostorni plan općine – pita se načelnik, koji obećava da će svim dopuštenim sredstvima nastojati poštovati volju građana. A ta je volja vrlo jasna – ne odlagalištu radioaktivnog otpada na Trgovskoj gori. Kaže to i Miroslav Štrbac iz Matijevića, sela koje se nalazi ispod brda Čerkezovac na kojem je vojni kompleks. Štrbac je prije četiri godine dobio otkaz u policiji, živi od mirovine roditelja i ovaca koje uzgaja: – Glavno nam je tržište Dalmacija, ali ‘ko će ti, ako tu bude odlagalište, kupiti janje kad čuje da je iz Dvora – pita se. – Ma to je gotov posao. Sve je to politika i šarena laž. Ja sam bio šef gradilišta kad se gradio vojni kompleks na Čerkezovcu i odgovorno tvrdim da ondje nema uvjeta za zbrinjavanje takvog otpada. Tlo je porozno, zagadit će otrov izvore pitke vode, otići će u Unu, zatim u Savu... Išao sam na sva predavanja da se informiram koja su organizirali stručnjaci ne bi li nam objasnili da se ništa neće dogoditi. Ma o čemu oni govore? Ne vidim nikakvu svrhu života ovdje. Neka kažu ako nas žele iseliti – ljuti se. Općina Dvor čiji je on stanovnik u šezdesetak naselja ima 5503 duše, u njoj rade tri pilane i četiri pogona za proizvodnju košnica, trgovina, kafić, državne službe... No, baš je u srijedu jedna od tih službi ukinuta – Ministarstvo pravosuđa poslalo je općini dopis da s radom prestaje zemljišnoknjižni odjel pa onome tko treba vlasnički list valja potegnuti do Hrvatske Kostajnice, ako ima kako. Naime, iz tri četvrtine raštrkanih sela do općinskog središta autobus ne vozi. Postoji u Dvoru autobusni kolodvor na čije perone u polasku za Zagreb i Sisak i po povratku iz tih gradova staju autobusi, iako to baš i ne bi smjeli. Kolodvor je bio privatiziran, a novi ga je vlasnik za tko zna koliko tona pšenice prodao robnim rezervama. Na kolodvoru ne radi ništa, ne može se tu ni karta kupiti, no okoliš je uređen, a stupovi na peronima oblijepljeni su osmrtnicama. – U dvorskoj općini radi 350 ljudi, a samo njih stotinu u proizvodnji i uslužnim djelatnostima. Od tog broja zaposlenih, 200 ljudi na posao u Dvor dolazi sa strane – policajci, liječnici, nastavnici... Imamo osnovnu školu, u njoj su 193 učenika, a 43 posto stanovništva starije je od 65 godina. Nezaposlenih je 520, a mirovine iznose 850 kuna – govori nam načelnik općine s većinskim srpskim stanovništvom i proračunom od osam milijuna kuna.
‘Ostajemo makar bili ćelavi’
– Čim dobiju penziju, ljudi je ostave u pošti, za režije – domeće umirovljenik Marko Slavuj, žaleći se što “već dva dana kuca na vrata ambulante, a doktora nema”. – Umjetnost preživljavanja, eto što ti je ovdje. ‘Ko zna što su u Čerkezovac već dovukli? Ima već godina da noću dolaze kamioni, nekad sami, a nekad pod vojnom i civilnom pratnjom – kazuju Slavka i Milan Lukač iz Javornika. – Kamo ćemo mi? Moramo ovdje biti makar ćelavi hodali – kaže Nikola Mitić iz Matijevića dok njegovi ukućani, supruga Rada i otac Milan, kukaju što će biti s njihovom poljoprivredom. Ne sviđa se ni njihovoj kumi Dragani Vučenović da im radioaktivni otpad bude u dvorištu pa hoda u majici na kojoj se takva poruka ističe. – Kad bi obećali da će asfaltirati put do Zrina, ja bi odma’ potpis’o. Ove se godine obilježava 450. obljetnica Zrinjskih, a mi ne možemo ni do Zrina ni do kule – govori Dragan Ljubišić dok ga sumještani u čudu gledaju. Vraćajući se istim putem natrag, s druge strane plakata postavljenog u Volinji dočekuje nas novi natpis: Dobro došli u Kostajnicu koja “želi” nuklearni otpad.
Ima već godinu dana da noću dolaze kamioni, nekad i pod vojnom i civilnom pratnjom. ‘Ko zna što su u Čerkezovac već dovukli, kažu Slavka i Milan Lukač iz Javornika