Milanović, mudro, ne pojavljuje se nigdje
Kocka je, izgleda, bačena. Trenutačno je najlakše bivšem premijeru. Kao Indijanac u poslovici sjedi kraj rijeke i čeka da rijeka nanese odstrijeljenog Karamarka. Po svemu sudeći Most će povući najodlučniji potez do sada i testirati HDZ-ovce: vole li više
Ako ulaskom u EU i nismo dobili sve ono o čemu smo sanjali: pristup obilnim fondovima, gospodarski rast, smanjenje nezaposlenosti itd., za početak smo ravnopravno dobili dio europskih problema. Zapala nas je naša kvota migranata koje moramo trajno udomiti, 1700 ljudi do kraja sljedeće godine, a ako u međuvremenu rijeka opet krene, razmjerno ćemo ih dobiti još. U uzavreloj političkoj atmosferi prilično nezapaženo prošla je vijest kako počinje realizacija tog dogovora te da će uskoro prvi migranti iz drugih zemalja Europske unije biti preseljeni u Hrvatsku. U prvoj turi stiže nam pedeset ljudi, koji će na početku biti smješteni u zagrebački hotel Porin, a nakon registracije dobit će stalni smještaj u državnim stanovima u Zagrebu, Rijeci i Splitu. Zvuči lijepo, pogotovo domaćima koji su se zavaljali u doživotne kredite u švicarcima za rješenje stambenog pitanja, no na startu te idilične priče javio se jedan težak problem. Migranti ne žele u Hrvatsku, već u razvijene zemlje EU, prije svega u Njemačku, gdje ima posla, gdje je bolji standard, pa i bolja socijala. Treba ih, dakle, nekako namamiti, dovući silom ako treba i zadržati ovdje kako bismo ispunili našu novu domaću zadaću. S tim zadatkom službenici MUP-a, tzv. časnici za vezu, putuju ovih dana u Italiju i Grčku. Ti “nagovarači” imaju pred sobom nadljudski zadatak. Kako uvjeriti migrante da svoj europski san vežu za Hrvatsku, zemlju u kojoj, sudeći po slici koju prema van šalju “kulturnjaci” i njihovi saveznici, vlada mrkli fašizam? U kojoj, po nekim domaćim medijima, autobusi svakodnevno evakuiraju tisuće gladnih ljude i vode ih u Njemačku. Gdje između divnog mladog kembridžskog doktora, s njegovim biciklom, frizurom šustarkom i cool privjescima na sakou, i srednjeg vijeka vlast bira mračno razdoblje. I rehabilitira klerikalca Marulića s njegovom Juditom. U kojoj petnaest tisuća odvratnih fašista s balonima, bebama u kolicima i trudnicama misli da ima pravo prošetati do trga i “slaviti život i obitelj” samo zato što su taj događaj prijavili, unatoč volji “svjetski poznate kantautorice” da im gitarom blokira prolaz. U diktaturi gdje dekan Filozofskog fakulteta mučki sa zgrade skida
Kao što se ljudi iz potpuno drugog konteksta, Japanci, u paintballu igraju rata Hrvata i Srba, uz odgovarajuće znakovlje, odore, pjesme, možda ćemo tako uskoro i migrantima nametnuti naše podjele i protimbe pa će u zagrebačkom hotelu Porin (privremenom smještaju) neki odvaljivati na Šprajcove šale, a neki na Bujicu
transparente grupe studenata, ne shvaćajući da pravi humanistički fakultet treba izgledati kao mješavina napuljskog nebodera s kojeg vise gaće i lancuni i jakobinskog kluba. I onda se buni kad ga mladci satima drže zatočenog u kabinetu. Koji bi normalan arapski migrant došao u zemlju u kojoj se provodi genocid nad rokerima, kojima je ove godine za “Inovativne umjetničke i kulturne prakse” unutar sekcije “Rock glazba i klupski programi” dodijeljeno svega 1,1 milijun kuna proračunskih sredstava umjesto očekivana dva milijuna? Pa bolje da je ostao u Falluji nego da gleda zaslužnog rokera kako se pati i još čeka na državnu penziju, ili još bolnije, pankera koji je zaslužio beneficirani staž i ranije umirovljenje jer se više razvaljivao! Budući da rock odavno više nije nešto buntovno, živo što se tiče kontrakulture mladih ljudi, već proračunska stavka kao dio službene kulture, koja je izgleda po definiciji nešto mrtvo, što nitko svojevoljno ne konzumira, ispada da sada i domaću rokersku scenu, kad ju je pregazilo vrijeme, treba umjetno održavati na životu proračunskim sredstvima. To što se sadržaji masovne kulture koji su samoodrživi većinom procjenjuju kao bezvrijedni, ne znači da je sve ono što nije samoodrživo automatski i umjetnički vrijedno te da ga treba održavati iz proračuna. No o tome ne moraju razbijati glavu nagovarači iz MUP-a, već bi u prihvatnim centrima u Italiji i Grčkoj umjesto kulturnjačke istine o fašiziranoj zemlji trebali ljudima pričati bajke o zemlji divnog mora, moderne autoceste, puno neiskorištenog kvalitetnog prostora i obradive zemlje, visoke sigurnosti, gdje još uvijek možete hodati centrom grada po noći bez naoružanja, gdje možete piti vodu iz slavine i još uvijek naći rajčicu koja ima okus. Ishod nagovaranja može ovisiti i o tome čitaju li migranti Liberation ili Le Mond. Ako je našem kvotom dodijeljenom potencijalom sugrađaninu pao šaka “ugledni Liberation”, nema šanse ni da ga u lancima dovedemo u Hrvatsku. Tamo je objavljeno otvoreno pismo koje su potpisali neki poznati intelektualci i umjetnici koji traže smjenu hrvatskog ministra kulture Zlatka Hasanbegovića. Ako to vidi, jedino dobro što migrant može zaključiti jest da je hrvatski jezik globalno jako raširen jer su intelektualci od Kanade preko Francuske do Italije mogli proučiti slučaj Hasanbegović, iščitati njegove tekstove i poslušati istupe, pa donijeti promišljen i argumentiran sud na temelju kojeg su potpisali zahtjev za njegovu smjenu. Da bi npr. hrvatski intelektualac tražio smjenu nekog ministra u Finskoj, minimum kompetencije za to bilo bi dobro poznavanje tamošnje situacije, što zahtijeva poznavanje jezika i izučavanje dotičnog slučaja. Jer kakav bi inače bio intelektualac netko tko bjanko potpisuje pamflete protiv osobe o čijem djelovanju u stvari ne zna ništa? No, ako kojim slučajem migrantu u grčkom kampu dođe u ruke Le Monde, a ne Liberation, može u njemu pročitati opširan razgovor s ministrom Hasanbegovićem koji bi mu stvorio drugačiju sliku Hrvatske pa bi se možda prestao opirati odvođenju u tu nedođiju. Dakle, nagovarači, ponesite Le Mond, a ne Liberation! Ako dođu prije godišnjih odmo- ra, prvi migranti u Hrvatskoj mogu zateći burne građanske prosvjede. Najnoviji je poziv građanima da masovno izraze bunt zbog ometanja kurikularne reforme. Čelnik ekspertnog tima koji je izradio prijedlog podnio je ostavku jer je odbio proširenje tima dodatnim stručnjacima. Resorni ministar pozvao ga je da ostane na toj funkciji, no odbio je. U meritum reforme uglavnom potpuno neupućena javnost sada se glođe oko te teme podijeljena na jokićevce i marulićevce. Kako u sklopu integracijskog programa upoznavanja s hrvatskim društvom razjasniti novopridošlom migrantu zašto su na jednoj strani “kulturnjaci”, zakinuti rokeri, Documenta, B.a.B.e., SUBNOR, LBGT aktivisti, oporba, biciklisti, vegetarijanci, a na drugoj vlast, Crkva, HAZU, Matica hrvatska, branitelji, sportaši, kamenjari, klasičari? Možda će se uskoro i prvih pedeset novih sugrađana morati svrstati. Neki za novu viziju kurikuluma koja će, ako prođe u ovom obliku, sutra i njihovu djecu poticati da kritički misle o svemu, osim o kurikularnoj reformi, a neki za tradicionalniji oblik obrazovnog sustava. Kao što se ljudi iz potpuno drugog konteksta, Japanci, u paintballu igraju rata Hrvata i Srba, uz odgovarajuće znakovlje, odore, pjesme, možda ćemo tako uskoro i migrantima nametnuti naše podjele i protimbe pa će u Porinu neki odvaljivati na Šprajcove šale, a neki na Bujicu. Najavljeni prosvjed potpore Jokićevu odbijanju proširenja ekspertnog tima bizaran je, ne samo zbog neupućenosti potencijalnih sudionika u predmet, koji im je u lijevim medijima uvredljivo plitko sveden na protimbu “21. stoljeće-srednji vijek”, već i zbog toga što do sljedećeg tjedna možda već padne vlast pa bi se takav skup onda promatrao isključivo u sklopu početka nove izborne kampanje. Kocka je, izgleda, bačena. Trenutačno je najlakše Milanoviću koji je mudro izabrao da se uopće ne pojavljuje, dakle ne čini sebi štetu, već radije kao Indijanac u poslovici sjedi kraj rijeke i čeka da rijeka nanese odstrijeljenog Karamarka. Po svemu sudeći Most će povući najodlučniji potez do sada i testirati HDZ-ovce: vole li više vlast ili Karamarka? Čini se da za njih dileme nema, štoviše nisam siguran ni kako bi Karamarko odgovorio na to pitanje.