Da je 1991. HV napao, rat bi bio izgubljen, a država razorena
Veljko Kadijević zapisao je da bi za JNA bilo bolje da je Tuđman naredio napad već u lipnju 1991.
Hrvatska se u jesen 1990. obratila SSNO-u radi kupnje oružja, no JNA je odgovorila da traženu količinu može isporučiti tek potkraj 1991. Aktivno uključivanje federalne vojske, tadašnje JNA u ratne sukobe između hrvatskih policijskih snaga i “teritorijalaca”, odnosno srpskih pobunjenika, gdje su snage JNA stale na stranu pobunjenika – bile su zadnji dokaz hrvatskom vodstvu da mora ustrojiti vlastite vojne snage. Hrvatska je već godinu dana bila u višestranačju, no nova, međunarnodno još nepriznata država bila je izrazito politički nestabilna. Prema raspoloživim dokumentima i spoznajama, na proljeće 1991. u političkom vodstvu Hrvatske sazrijeva stav da se mora osnovati hrvatska garda, odnosno vojska. Dakle, više nije bilo dovoljno “simulirati” vojsku. Događaji u Pakracu i na Plitvicama početkom i potkraj ožujka 1991. nametnuli su hrvatskom vodstvu takvu potrebu. Povjesničar i ravnatelj Hrvatskoga memo- rijalno-dokumentacijskog centra Domovinskoga rata Ante Nazor kaže da su spomenute okolnosti zahtijevale da se to provede što brže, pa su pripreme za ustrojavanje brigada ZNG-a započele već u travnju 1991.
Kako do oružja
Činjenica da je Hrvatska tada bila u sastavu SFRJ uvjetovala je odluku da se stvaranje vlastite vojne sile započne provoditi u sklopu MUP-a RH, pa se, u skladu s važećim zakonima, prišlo reorganizaciji MUP-a i preustroju policijskih snaga, odnosno ustrojavanju nekog oblika vojno-policijskih postrojbi. Tako je 9. travnja 1991. na prvoj sjednici Vrhovnoga državnog vijeća odlučeno da se dio snaga za posebne namjene stavi u djelokrug Ministarstva obrane. No, naoružavanje je počelo još u ilegalnim uvjetima tijekom 1990. i pitanje je kako to nazvati danas – s povijesne distance – i jesu li Tuđman i Šušak već tada znali da neće moći bez upotrebe oružja. Nazor nudi racionalan odgovor i podsjeća na zaboravljenu činjenicu da se hrvatska vlast u jesen 1990. obratila Saveznom sekretarijatu za narodnu obranu radi kupnje oružja, no bila je odbijena, odnosno JNA je odgovorila da traženu količinu oružja Hrvatskoj može isporučiti tek potkraj 1991. godine!? Ispunivši „formalnu“obvezu upita prema jugoslaven-
skim vojnim vlastima, a vjerojatno unaprijed svjesna da im JNA u okolnostima promjene vlasti i pobjede HDZ-a na izborima taj zahtjev neće prihvatiti, Hrvatska se okrenula nabavi oružja iz inozemstva. – Naoružavanje Hrvatske u tadašnjim političkim okolnostima i prijetnjama velikosrpskih političara, posebice nakon što je JNA razoružala hrvatsku Teritorijalnu obranu, bio je logičan potez politike koja je željela postići što veću neovisnost o srbijanskim vlastima. Vjerujem da je svima u politici tada bilo jasno da RH potpunu neovisnost neće moći ostvariti bez oružane borbe, jer to ne bi dopustili srbijanska vlada i vodstvo JNA. Prvi zbog želje da svi Srbi žive u jednoj državi, a drugi zbog toga što bi stvaranjem „krnje Jugoslavije“zadržali dotadašnje privilegije. Hrvatsko je vodstvo, međutim, bilo svjesno koliki je nerazmjer u oružanoj sili na štetu Hrvatske, pa je, zajedno sa Slovenijom, u listopadu 1990. kao rješenje krize ponudilo preustroj Jugoslavije u konfederaciju. Tuđman je tako priskrbio još malo vremena, a Hrvati su istodobno stvarali svoje obrambene snage. Još i danas postoji dvojba je li u pravu bio tada prvi čovjek ZNG-a Martin Špegelj, koji je već u lipnju 1991. tražio napad na vojarne JNA i osvajanje oružja, ili Tuđman, koji je politički odgađao pravi rat dok RH za njega ne bude donekle spremna. Nazor, temeljem iskustva i dokumentiranih spoznaja, drži da se JNA i pobunjeno srpsko stanovništvo u RH nije moglo pobijediti 1991. “Ali čak i da sam u krivu, siguran sam da bi cijena takve pobjede (ako je uopće postojala mogućnost za brzu pobjedu!), zbog nadmoći JNA u naoružanju i streljivu, bila plaćena višestruko većim ljudskim žrtvama i razaranjem Hrvatske.” Glavni, strateški cilj hrvatske politike 1991. bio je međunarodno priznanje. Igrajući na kartu „međunarodne zajednice“, predsjednik Tuđman kupovao je vrijeme i nastojao što je moguće više odgoditi izravan sudar s JNA, a vjerujući u vlastiti narod istodobno se pripremao za obranu. No, relevantniji od njego- va mišljenja čine mu se zaključci istaknutih stratega JNA. Ovdje Nazor nalazi dodatnu argumentaciju za stav da je u pravu bio Tuđman, a ne Špegelj. Primjerice, komentirajući to razdoblje u svojoj knjizi “Moje viđenje raspada” (Beograd, 1993., str. 129), “savezni sekretar za narodnu odbranu” Jugoslavije general armije Veljko Kadijević zapisao je da bi za JNA bilo bolje da je Franjo Tuđman tada (lipanj 1991.) donio odluku o napadu na JNA, a ne kasnije (“vrijeme radi više protiv nas nego za nas”) te da je u toj fazi sukoba JNA “morala sačekati napad, a ne prva napasti”. Jednako tako, umirovljeni admiral Branko Mamula, bivši načelnik Generalštaba JNA, u svojoj knjizi “Slučaj Jugoslavija” (Podgorica, 2000., str. 230) također je potvrdio ispravnost Tuđmanove strategije: „Bilo je samo pitanje vremena kada će se JNA morati povući iz Hrvatske. Tuđman je zauzeo ispravan strategijski stav: na vanjskom planu insistirati na priznavanju suverene Hrvatske, u zemlji ubrzano naoružavati i stvarati vojsku koja bi se mogla suprotstaviti istovremeno i JNA i krajiškoj paravojsci, a kada Hrvatska bude priznata i JNA se bude morala povući, poraziti krajišku vojsku i natjerati Srbe na poslušnost. Dok se ne stvore pretpostavljeni uvjeti zauzet je stav, da se odugovlači, pregovara, ne izaziva JNA na radikalan razračun, kada se ocijeni da bi to ona mogla učiniti tražeći prekid neprijateljstava, jednom riječju – kupovati vrijeme. Uspjelo mu je ostvariti sva tri cilja, s tim što se poraz krajiške vojske morao odgoditi dok se ne steknu sve neophodne međunarodne okolnosti najneposrednije povezane s ratom u Bosni i porazom bosanske srpske vojske proljeća i ljeta 1995.“Vjerojatno će ovo mnogima pomoći riješiti dvojbe o tzv. Špegeljevu planu. No, za Hrvatsku je važno da “podvuče crtu”. HV je 25 godina poslije u NATO-u, ali sveden na profesionalnu vojsku od 15 tisuća vojnika pod oružjem. Naoružane i aktivne pričuve nema. S povijesnim iskustvom Domovinskog rata, geopolitikom koja se mijenja i susjedstvom u kojem situacija već uvelike podsjeća na kasne 1980- e, koju bi pouku hrvatska država trebala izvući.
Treba nam jaka pričuva
– Mudri uče iz povijesti, a povijest prostora koje naseljavaju Hrvati pokazuje da bez odgovarajuće i učinkovite vojske nema ni suverene i samostalne Hrvatske. Može se pretpostaviti da se velikosrpske snage ne bi usudile napasti RH u ljeto 1991. da je Hrvatska već tada imala dobro organiziranu i opremljenu vojsku, a sigurno je da dijelovi RH koji su se od tada pa do ljeta 1995. nalazili pod srpskom okupacijom nikada ne bi bili oslobođeni da Hrvatska u Domovinskom ratu nije uspjela stvoriti izvanredno motiviranu, uvježbanu i opremljenu te na domoljublju i dragovoljnom pristupu utemeljenu Hrvatsku vojsku – jasan je zaključak povjesničara Nazora. Nedostatak novaca sada ne smije biti razlog da se ne oformi jaka pričuva. Svake se godine za dragovoljno služenje vojnog roka (dva mjeseca) javi nekoliko tisuća mladića i djevojaka, a MORH uspije organizirati obuku za njih nekoliko stotina. Kada bi država uspjela obučiti i poslije u pričuvu organizirati samo te dragovoljce, za desetak godina RH bi stekla formaciju veličine ZNG-a iz 1991. Zlu ne trebalo.
Mamula: “Bilo je samo pitanje vremena kada će se JNA morati povući iz Hrvatske” Nazor: “Svima je bilo jasno da RH neovisnost neće moći ostvariti bez oružane borbe”