DOK TRAJE BORBA ZA FOTELJE, RH GUBI BITKU U EKONOMIJI

Dok se Tomislav Karamarko i Božo Petrov iscrpljuju u međusobnim obračunima i porukama preko medija, Hrvatska je učvrstila poziciju najmanje konkurentne zemlje među novim članicama EU. Slovenija, Slovačka, Rumunjska pa i Bugarska trče ispred nas popravljajući uvjete za ulagače i zakonodavni okvir poslovanja u potrazi za boljim životom, dok mi polako, s noge na nogu, hodamo prema ciljnoj liniji uz nerijetko skretanje sa staze. Ponovno će se mnogi ljutiti da se uspoređujemo s Rumunjskom i Bugarskom koje nam nisu ni do koljena, međutim u posljednjih deset godina te zemlje, koje još uvijek doživljavamo kao daleko siromašnije od našeg gospodarstva, sustižu standard Hrvatske i u roku od nekoliko godina njihovi će građani živjeti daleko bolje od hrvatskih građana. Pokazuju to statistike koje predviđaju da će Rumunjska imati veći standard od Hrvatske u roku od pet godina. Mi stagniramo, ali drugi rastu pa naša neaktivnost u konačnici dovodi do zaostajanja za drugima. Nisu za to odgovorni samo političari, iako najgore ocjene dobivamo upravo za stanje državnog aparata, već su odgovorni i gospodarstvenici koji nisu odgovorili na izazove rada na stranim tržištima pa njihova roba postaje sve manje konkurentna za izvoz. Iako je 58. mjestom na tablici Hrvatska za sobom ostavila samo tri zemlje, nestabilnost vladajuće strukture sugerira da će ocjena konkurentnosti iduće godine biti još gora. Za napredak su potrebne promjene, ali ne u sastavu Vlade već u stanju uma onih koji upravljaju državom. Umjesto da se boje reakcije sindikata i oporbe na odluku o privatizaciji vladajući bi trebali misliti koliko bi mogli novih ulaganja privući u zapuštene vojarne ili neobnovljene državne hotele, marine ili industrijske hale. Od visine poreza trebalo bi im važnije biti širenje porezne baze, odnosno poticanje otvaranja novih tvrtki i stvaranja novih radnih mjesta. Od fotelja političarima bi trebalo biti važnije stvoriti promjenu društvene klime i vratiti optimizam među birače. Nažalost, to je utopija.

Mi stagniramo, ali ostale zemlje rastu pa naša neaktivnost u konačnici dovodi do zaostajanja