Zajedništvo ili novi Verdun
Unija je zajednica nejednakih, ali ravnopravnih država u kojoj snaga Njemačke i Francuske, kad su jedinstvene, mogu pokazivati put ostalima
Svaki put kad je bila u krizi, Europa je izlazila iz nje s pomoću političkih inicijativa dviju najmoćnijih država, Njemačke i Francuske Ako ne budete gradili (ujedinjenu) Europu, mogli biste imati novi Verdun! Svode li se (i) na tu surovu alternativu poruke dvojice najmoćnijih europskih državnika, njemačke kancelarke Merkel i francuskoga predsjednika Hollandea, iz Verduna, s poprišta najvećeg ratnog klanja u modernoj Europi, svim onim znanim i neznanim junacima današnje razjedinjene Europe koji nisu ništa naučili iz njene prošlosti? Mali gradić na istoku Francuske bio je prije stotinu godina, i to punih 300 dana, mjesto rovovske bitke – vojnički razumljive, ali u svakom drugom pogledu bezumne i neprihvatljive – u kojoj je tisuću ljudi ginulo u prosjeku svakoga dana ili dva čovjeka svake tri minute! Proteklog je vikenda još jednom bio pozornica na kojoj su nekadašnje države-ratnice odigrale svoj mirotvorni i miroljubivi ples udvoje. Nije bilo idilično kao 1984. godine kad su se François Mitterrand i Helmut Kohl držali za ruke, i tako poslali u svijet sliku francusko-njemačke ljubavi. Odnosi u europskoj obitelji nisu više što su nekad bili: nepovje- renje među državama čini svoje. Unija je zajednica nejednakih, ali ravnopravnih država u kojoj snaga Njemačke i Francuske, kad su dvoje države sjedinjene kao što su bile u Verdunu, mogu pokazivati put. A to nije malo u Europi u kojoj se prakticira više putova; sve do stranputice.
Snaga Europe na kušnji
Kad Francuska i Njemačka govore jednim jezikom, njihov se glas daleko čuje. Osovina europskoga ujedinjenja i sama je posljednjih godina pucala pod teretom neočekivanih problema, koji su dolazili s raznih strana, sad od srednjoistočnih izbjeglica, sad od srednjoeuropskih disidenata, sad od zapadnih mudrovanja, sad od mediteranskih ludovanja. Upirati prstom na vlastite ratove, koji su se u međuvremenu preselili negdje drugdje, državnički je utoliko opravdano što ratovi nikad ne zastarijevaju. Dva velika rata u jednome stoljeću bilo je previše za Europu koja je zbog toga prije 60 godina pokrenula povijesni proces ujedinjavanja, da se ne bi ponavljalo zlo novih ratova. Iz embrija ujedinjene Europe, Zajednice za ugljen i čelik, izrasla je sadašnja europska konstrukcija, impozantna u svakome pogledu – s vlastitim institucijama, sa 28 država-članica, s najvećim tržištem i s najjačim gospodarskim potencijalom na svijetu... Ali, istodobno, Europa je i suviše krhka zajednica, s nedefiniranim suverenitetom i ograničenim vlastima, nagrizena nejedinstvom i zamorena nesolidarnošću, a pogotovo nedostatkom zajedničke vizije i političkih vođa koje će dalje voditi proces njena ujedinjenja. Kako se europske države udaljavaju od rata, tako se u njima očituju opasnost zaborava ili tendencija ponovnog pisanja ratne povijesti. Verdun je jedno od onih mitskih mjesta velikoga stradanja koje sprečava da se preko ratova prolazi spužvom, pogotovo zato što je i Europa sama žrtva novih ratova koji su događaju na njenim granicama ili nedaleko od nje.
Mir nema alternativu
Kad Angela Merkel poziva europske partnere da se „ne zatvaraju sebe“i da ne razmišljaju „samo u nacionalnim okvirima“, ili kad François Hollande govori na prvi pogled samo notorne stvari da je EU „najveća zajednica demokratskih zemalja“i da svaki Europljanin treba podjednako voljeti „svoju domovinu“i „zajedničku kuću“(tj. Europu), onda je to opomena svima, od Atlantika do Urala, da današnja (i sutrašnja) ujedinjena Europa u svojim temeljima ima i kosti iz Verduna, i sve velike žrtve koje su padale u nepotrebnim ratovima i suvišnim ratovanjima. Braniti mir na mjestu Velikoga rata djeluje samo po sebi emotivno uzvišeno i politički razumno. Europsko ujedinjenje brani se na različite načine, pa i od Europe same: brani se na britanskome referendumu, na kome će svaka odluke, o ostanku ili o izlasku, odrediti ne samo položaj Velike Britanije nego i budućnost Europe, barem u nekom sagledivom vremenu; brani se od nekih srednjoeuropskih vladara, kojima je obrana složene i slojevite nacionalne prošlosti postala važnijom od projektiranja europske budućnosti. Svaki put kad je bila u krizi, Europa je izlazila iz nje s pomoću političkih inicijativa dviju najmoćnijih država koje posljednjih godina pokazuju znakove “zamora”. Je li previše očekivati da su njemačka kancelarka i francuski predsjednik pokazali toliku evidentnu potrebu zajedničkoga nastupa? I da se neće zaustaviti u Verdunu?