Karamarko u Kući slavnih hrvatske politike!?

Nakon što su zapaprili “pubertetlijama” iz Mosta, ministarski dio HDZ-a sutradan se vratio u realnost očekujući da Vlada nastavi funkcionirati kao do sada. Očito se i njima samima Brkićeva i Karamarkova samouvjerenost kojom su spustili Petrova na zemlju č

Po Brkiću ispada da, odluči li ponosni HDZ vratiti i Sanadera na vlast, tko mu to može zabraniti i petljati se u HDZ-ovo kadroviranje

Kao u dobra stara vremena opet su se interesi države sljubili s interesima HDZ-a i šefa stranke. Tomislav Karamarko zadnji je kojem je do novih izbora, a s njim i HDZ-u pa je, usprkos rezultatima aktualnih anketa s građanima, logičan njegov stav da “novi izbori nisu interes nikome”. Premda je u argumentaciji bio posve neuvjerljiv dodavši “jer si Hrvatska ne može priuštiti da se zaustave sve reforme koje smo pokrenuli u Vladi”. Građani, osobito skromnijeg socijalnog statusa, kao i svi solidarni s njima, rado bi si priuštili odustanak od nekih “reformi”, dok je s druge strane naš i problem ove Vlade što nam je priuštila odustajanje od nekih reformi. Ali, tko bolje od Karamarka u ovom trenutku zna što jest, a što nije hrvatski interes. Čim je Karamarko osjetio da ima podršku svoga zamjenika Milijana Brkića, liderski je zaključio: “Budimo realni, ovo nije pokušaj izglasavanja nepovjerenja meni, nego cijelom HDZ-u, a onda i Vladi”. I tu tezu u svim istupima uporno ponavlja, što govori o njezinoj važnosti za Karamarka. A većina nas je naivno mislila kako je u pozadini svega potreba za jasnim razgraničenjem privat- nog i javnog pa makar bila riječ i o naizgled interesnom prožimanju MOL-a i prvog potpredsjednika Vlade. No, kako iza tog zaključka stoji ogromno političko iskustvo stranke kao niti jedne europske, koja je prošla put od ilegale, preko stvaranja države u ratnim okolnostima do optuženičke klupe, a s njom je sve to i puno više od toga prošao i njezin aktualni čelnik, očito je nedopustivo pomisliti kako je tu riječ o mogućem “faux pas” jednog dužnosnika, odnosno ozbiljnom pitanju političkog morala i odgovornosti jednog čovjeka u Vladi. Milijan Brkić taj je problem s takvom odlučnošću sveo na: “Nitko, nitko i nitko neće određivati HDZ-u koga će birati za svoje dužnosnike!”, da odluči li ponosni HDZ vratiti i Ivu Sanadera na vlast, tko mu to može zabraniti i petljati se u njegovo kadroviranje!? To pak što je trenutačno demokracija u HDZ-u svedena na samo jedan cvijet u liku Andreja Plenkovića zapravo je vrlo poražavajuće premda to valja pripisati racionalnim procjenama članstva temeljem dosadašnjih iskustava. Ni Plenković nije toliko naivan, već je, ako ima ambiciju ikad preuzeti HDZ, osjetio da je ovo trenutak u kojem ne može šutjeti jer se tu uistinu radi o interesu stranke, Vlade i države, koji su iznad interesa pojedinca. Tvrdeći da pokušaj izglasavanja nepovjerenja Karamarku predstavlja napad na HDZ, Vladu, a onda i Hrvatsku, HDZ je pokazao snagu, jedinstvo i demokratičnost. Usamljeni istup Andreja Plenkovića najbolje nam govori u kojoj je mjeri stranačko jedinstvo realnost, a u kojoj iluzija. Drugi detalj koji plijeni pažnju jest što je stožernoj i pobjedničkoj stranci trebalo više od sto ponižavajućih dana da shvate s kim su htjeli tikve saditi. Ali zato su sada dobro zapaprili tim “političkim pubertetlijama” iz Mosta. Teško se odlučiti što je bilo bolje, kad je Milijan Brkić za mostovce rekao da su “jedan mali instrument u rukama Zorana Milanovića i SDP-a” ili kad ih je Tomislav Karamarko nazvao “kamenčićem u cipelama”. Ali nakon što su odspavali, dio hadezeovaca vratio se u stvarnost. Prvi su ministri shvatili da je bilo dosta junačenja jer se u međuvremenu ništa nije promijenilo, dapače “kamenčić” još jače žulja. Josip Buljević lukavo je i dvosmisleno zaključio kako su različita mišljenja u demokraciji normalna, a kritike uvijek dobrodošle “pogotovo kad su dobronamjerne” te da im je nužno zajedništvo s “malim instru- mentom Zorana Milanovića”. Ministar Tomo Medved, uvjeren u opstanak ove Vlade, nada se kako će se mostovci probuditi i shvatiti da je to bitka HDZ-a i SDP-a, a ne HDZ-a i Mosta. Međutim, ministri su očito pogrešno shvatili poruke stranačkog vrha, naivno ih doživljavajući kao demokratski dekor koji neće ništa promijeniti u funkcioniranju Vlade. Očito ni sami ne vjeruju, ili im to nije valjano iskomunicirano, da se iza samouvjerenosti i nehinjene smirenosti i odlučnosti s kojom su Brkić i Karamarko spustili Božu Petrova i Most na zemlju krije već definirano “preslagivanje” koje treba samo još i realizirati. Čini se da je Milan Bandić kao gost na Općem saboru HDZ-a bolje razumio aktualnu političku situaciju pa njegovi stavovi bolje korespondiraju s rješenjem krize koja se kuje u vrhu HDZ-a. Premda, i uz sve prigodne izreke o moralu u politici, čini se prilično nevjerojatnim da se iza Karamarkova samopouzdanja krije nešto više od političkog blefa s kojim se HDZ strateški pozicionira kao jedini bedem povratku SDP-a i Milanovića na vlast. Izađe li Karamarko iz svega kao pobjednik, iz svoje prosječnosti ući će u Kuću slavnih hrvatske politike.