Čula sam da se nacionalizam i kod vas budi, to je jako opasno
Poznatu filmašicu živcira titula “najveće feministice među redateljima”
Stalno me ispituju zašto radim toliko filmova o jakim ženama. Jednostavno, puno bolje poznajem žene nego muškarce Voditelj (Srećko Horvat) me pozvao i rekao da će me ispitivati o mom radu, dakle o filmovima, ali pretpostavila sam da će to uključivati i razgovor o politici. No, ja sam ipak samo filmašica – izjavila je 74-godišnja njemačka redateljica Margarethe von Trotta uoči gostovanja u Filozofskom teatru u zagrebačkom HNK. Naravno da je u njezinu slučaju razgovor o politici neizbježan; Trotta je 1960- ih startala kao glumica, a 1970-ih započela redateljsku karijeru kao pripadnica cijenjenog novog njemačkog filma, s perjanicama Michaelom Fassbinderom i Volkerom Schlöndorffom (ujedno njezinim drugim mužem), ali zbog izbora tema i jakih ženskih likova, stvarnih (Rose Luxemburg, Hannah Arendt) i fikcijskih, stekla je epitet najveće feministice među redateljima. Ta joj titula nimalo ne imponira. Ne podnosim to, ispada da ljudi uvijek moraju stavljati neke naljepnice. Tako sam ja feministica koja radi samo filmove o jakim ženama, što nije istina. Kada muškarci rade filmove o junacima, poznatim i jakim muškim likovima, to je normalno. Nitko ih ne pita zašto rade filmove o jakim muškarcima. Mene stalno ispituju zašto radim toliko filmova o jakim ženama. Naprosto, puno bolje poznajem žene nego muškarce. Oduvijek sam bila više okružena ženama; rasla sam samo s majkom, u školi su bile samo djevojčice, muškarce sam počela sretati puno kasnije u životu…
Mislite li da su žene danas puno priznatije nego u vrijeme kada ste krenuli kao redateljica?
Bez daljnjega. Puno su više priznate i imaju puno više šansi. Ne samo da ih imaju dovoljno, isto koliko muškarci, nego u nekim slučajevima i puno više nego kada sam ja počinjala.
Kada biste danas počinjali svoju redateljski karijeru, mislite li da bi se ona jako razlikovala od ove koju imate?
Mislim da bi. Kada sam počinjala u Njemačkoj sve nas jako je obilježavala bliska njemačka prošlost. Taj način gledanja na prošlost i tadašnji trenutak jako se osjećao u našim filmovima. Nisam sigurna da bih danas gledala jednako radikalno na svoju državu kao kada sam počinjala.
Njemačka je ponovno predvodnica. Na Angelu Merkel gleda se kao na nekoga tko prekomjerno inzistira na politici “europskih vrijednosti” koje baš ne pogoduju svima.
– Merkel brani Europu, nada se da se Europu može zaštititi i očuvati. Mislim da je ujedinjenje Europe, suprotstavljanje novim animozitetima i ratovima, bila divna ideja. Nijemci su toliko toga lošeg napravili Europi da je u redu da budemo predvodnici ideje o ujedinjenoj Europi i suprotstavljanju mračnim vremenima. Svjedoci smo toga da se nacionalizam budi u nekoliko zemalja, čula sam da je to slučaj i kod vas, i to je jako opasno. Lani sam bila u Poljskoj, samo tri dana prije izbora, tada sam već shvatila da su moji prijatelji jako prestrašeni time što se događa.
Karijeru ste započeli kao glumica, a desetak godina kasnije okrenuli se režiji…
Od početka sam željela biti redateljica, a tu sam želju dobila zbog filmova Ingmara Bergmana. U Francuskoj sam studirala francuski jezik i književnost, tamo sam upoznala neke ljude koji su bili strasni filmofili, vodili su me u Cinémathèque française i tamo sam vidjela filmove Bergmana, francuskih novovalovaca, Hitchcocka… To mi je bilo kao otkriće. Kada sam vidjela “Sedmi pečat”, pomislila sam: “Bože, kada bih barem mogla napraviti takvo što barem jednom u životu”. No, to je bila samo želja, nikome se nisam usudila reći da bih se bavila režijom da mi se ne bi smijali. Žena u to vrijeme nije mogla ni pomisliti na nešto takvo. Tako sam ušla u film kao glumica. Bilo je to nešto kao sporedni put. Kada danas gledam na to, shvaćam da je dobrim dijelom to bilo ne- svjesno. Tada sam srela Volkera Schlöndorffa, mog drugog muža. Gledajući njega, učila sam kako se prave filmovi. I kada sam počela režirati, gluma mi više nije bila zanimljiva.
Moj status uopće ne postoji. Za “Hannah Arendt” borila sam se osam godina. I za novi projekt sada moram skupljati novac
Kako tumačite da 1970-ih njemački film, osim pojedinačnih iskoraka, nije imao značajan umjetnički pokret ili val?
Mislim da je jako važan osjećaj pripadnosti grupi i određenoj bliskosti. Mi smo bila generacija iza rata, znali smo da se dogodilo nešto o čemu nitko nije javno govorio u 1950-ima i 1960-ima, i to nas je jako određivalo. Kod nas se dogodio spoj spoznaja i bunta protiv generacije naših roditelja. I to je buknulo poput eksplozije krajem 1960-ih. Danas ništa ne povezuje naše autore. Svatko želi ostvariti vlastitu viziju i sliku svijeta koju vidi. Nema ničega specifičnog i zajedničkog. Mislila sam da će se u 1990-ima pojaviti neki novi val, ali nastajale su samo neke glupe komedije, nitko se nije želio dotaknuti realnosti. Poslije smo imali nešto odličnih filmova, ali nema grupe, prijatelja, svi su zaokupljeni samo svojim poslovima.
Mislila sam da će se u 1990-ima pojaviti neki novi val, ali nastajale su samo glupe komedije, nitko se nije želio dotaknuti realnosti
Jeste li zadovoljni svojim statusom u njemačkoj kinematografiji?
Moj status uopće ne postoji. Za svaki se novi projekt moram boriti. Za “Hannah Arendt” borila sam se osam godina. I za novi projekt sada moram skupljati novac. Svi misle da je meni lako, ali nije, uvijek kao da krećem ispočetka.