Na privatnim fakultetima 9,72 posto studenata
Ekonomija je najzastupljenija pa bi trebalo osnovati i druge studije
Institucije koje imaju dopusnicu za rad zadovoljavaju akademske standarde, tj. njihove se diplome priznaju i izvan RH
Povećana potražnja za visokim obrazovanjem i višestruk porast broja studenata u svijetu posljednjih desetljeća utjecali su na porast broja visokih učilišta; pritom najviše raste broj privatnih visokih učilišta, i to onih koja nisu sveučilišta (non university). Tom trendu pridonosi i činjenica da su se izdaci za visoko obrazovanje u posljednja dva desetljeća udvostručili i da se ne mogu financirati isključivo javnim sredstvima te postoji jaka potreba za povećanjem udjela sredstava iz privatnog sektora u visokom obrazovanju. Broj privatnih visokih učilišta u svijetu kontinuirano raste i procjenjuje se da će se taj trend nastaviti i dalje: UNESCO procjenjuje da je 31,5 posto studenata širom svijeta upisano na privatna visoka učilišta. Razvoj privatnog visokog obrazovanja u RH započinje potkraj 1990-ih, a preduvjet za to bio je novi Zakon o visokim učilištima iz 1993. koji je omogućio osnivanje privatnih visokih učilišta, ali i uspostavu binarnog sustava, što je bio dodatni poticaj za osnivanje privatnih veleučilišta i visokih škola koja su počela izvoditi stručne studije, a tek posljednjih pet godina osnivaju se i prva tri privatna sveučilišta u RH (danas ih je dva jer je jedno u međuvremenu postalo javno – Sveučilište Sjever). Najviše privatnih visokih učilišta osnovano je od 2005. do 2009. godine. Taj se trend mijenja usvajanjem Zakona o kvaliteti 2009., koji je uveo novi model osnivanja visokih učilišta (tzv. mentorski model) uz pooštrenje kriterija pa je u
UNESCO procjenjuje da je 31,5 posto studenata u svijetu upisano na privatna visoka učilišta Najviše privatnih učilišta osnovano je u Zagrebu, a potrebna su u cijeloj Hrvatskoj
posljednjih pet godina osnovana samo jedna visoka škola prema tom zakonu. U posljednjih nekoliko godina događa se suprotan trend: manja privatna visoka učilišta pripajaju se većima pa se broj privatnih visokih učilišta zapravo smanjuje. Danas u Hrvatskoj imamo 28 privatnih visokih učilišta, od čega: 2 privatna sveučilišta, 4 privatna veleučilišta, 22 privatne visoke škole. (Javnih je visokih učilišta u Hrvatskoj 104, od čega: 8 javnih sveučilišta koja čine 82 sastavnice; 11 javnih veleučilišta; 3 javne visoke škole.) Razlika između veleučilišta i visoke škole je u tome što veleučilište mora izvoditi najmanje tri studijska programa. Privatna visoka učilišta izvode ukupno 101 studijski program, od čega 86 stručnih i 15 sveučilišnih. Najviše studija koji se izvode na privatnim visokim učilištima pripada društvenom području i to uglavnom ekonomiji, pa bi trebalo potaknuti osnivanje studija iz drugih područja, a ne samo društvenog, što bi imalo pozitivan učinak na gospodarstvo. Također, s obzirom na to da je najviše privatnih visokih učilišta osnovano u Zagrebu, trebalo bi potaknuti razvoj privatnih visokih učilišta i u drugim regijama Hrvatske. U akademskoj godini 2013./2014. u Hrvatskoj su bila ukupno 176.044 studenta, od čega je 17.111 (9,72 %) na privatnim visokim učilištima. Sva privatna visoka učilišta morala su u postupku osnivanja proći prvu akreditaciju u kojoj se provjeravalo jesu li ispunjeni minimalni uvjeti za obavljanje djelatnosti visokog obrazovanja (prostor, kadar i relevantnost programa). Sva privatna i javna visoka učilišta podliježu reakreditaciji u petogodišnjim ciklusima. Svrha je reakreditacije osiguravanje kvalitete, ali i unapređenje kvalitete i stoga se u postupku reakreditacije osim provjere minimalnih uvjeta donosi i ocjena kvalitete visokih učilišta temeljena na standardima kvalitete, a svako visoko učilište dobiva i preporuke za unapređenje kvalitete vlastitoga rada. Prvi ciklus reakreditacije, koji provodi Agencija za visoko obrazovanje (AZVO), započeo je 2010. i ove će godine biti dovršen te će prvi put biti vrednovana sva visoka učilišta u Hrvatskoj. Postupak reakreditacije i kriteriji jednaki su za javna i privatna visoka učilišta, jer je bitna kvaliteta visokog učilišta, a ne način financiranja. Jedina razlika u kriterijima odnosi se na to je li riječ o veleučilištu/ visokoj školi ili sveučilištu. Moguća tri ishoda reakreditacije su: produljenje dopusnice, uskrata dopusnice ili izdavanje pisma očekivanja. Neispunjenje minima ln i h uvjeta rezultira uskratom dopusnice. Dovršetkom prvog petogodišnjeg ciklusa reakreditacije prvi će put biti vrednovan sustav visokog obrazovanja u Hrvatskoj. Time će biti potvrđeno da institucije koje su prošle taj postupak zadovoljavaju nužne akademske standarde, a što potvrđuje vjerodostojnost njihova rada i vjerodostojnost izdanih kvalifikacija. Drugim riječima, bez akreditacije, diplome stečene u Hrvatskoj nisu priznate izvan Hrvatske.