Politički prosvjed koji je masu privukao svojom “apolitičnošću”
Ne, nisam bio. Možda je to čudno za velikog zagovornika nužnih reformi u obrazovnom sustavu. Možda je to čudno za osobu koja još uvijek tvrdi da je prosvjeta, kao jamac uspješne budućnosti, najvažniji segment nekog društva. Možda je to čudno za zagovornika dizanja glasa umjesto upornog guranja glave u pijesak. Ali nisam bio. Jedan od razloga može biti i moja velika unutarnja dilema koja se svodi na to je li pametno zaustaviti ono što neće dati dobar rezultat sad, prije početka primjene ili pustiti g. Jokića i njegov tim da završe posao na kojem su mukotrpno radili proteklih 15-ak mjeseci i dati im priliku da kroz konkretne rezultate dožive rezultat svog posla. Razum govori da je zaustavljanje nužno zbog prevencije šte- te, a srce nekako navija za davanje prilike. No, glavni razlog mog “bojkota” jest upravo činjenica da je prosvjed, unatoč eksplicitnom deklarativnom odbijanju utjecaja bilo kakve politike, zapravo u sebi imao gotovo isključivo političku pozadinu. Među svim likovima pred mikrofonom, najsuvislije je djelovao onaj učenik. Momak koji je izravni konzument (klijent?) sustava. Od svih podupiratelja ni 10% njih nije znalo (i još uvijek ne zna) o čemu se to zapravo radi. Jasno je da su da su izašli izraziti svoj revolt s aktualnom političkom situacijom. I rekli “dosta!” neučinkovitoj garnituri koja neuspješno luta u svojim nastojanjima da prezentira napredak i boljitak. Poznati po svojoj “hrabrosti” i “spremnosti” na prosvjede, poznati po “nepokolebljivom” ek- sponiranju i “jasnom i glasnom” izražavanju nezadovoljstva ti su ljudi izašli na ulice i trgove tek kad su čuli da prosvjed nema veze s politikom. Zaštićeni apolitičkom naravi prosvjeda, došli su izraziti svoje nezadovoljstvo političkom situacijom u zemlji. I to je to! Posebno mi je bolno bilo sveopće patetično pozivanje na djecu kao najosjetljiviju populaciju. Na djecu koja imaju pravo na budućnost. Na djecu koja moraju biti zaštićena. Na djecu koja su zalog i jamac društvenog prosperiteta. Na djecu zbog čijih interesa nitko nema pravo na ovo ili ono već svi moraju ono ili ovo. A sve je to bilo izgovarano zbog političkih ciljeva, a ne zbog stvarne brige za našu djecu. I zato je to bio još jedan politički skup. A prosvjeta je, samo zbog aktualne političke situacije i činjenice da je reforma tog sustava odmakla najdalje, na kratko došla u fokus pažnje javnosti. Došla je tamo gdje joj je mjesto 365 dana u svakoj godini. Na žalost, ne zbog njene važnosti već zbog sasvim drugih, puno prozaičnijih ciljeva. I zato je ovo što se događalo prvog dana lipnja 2016. imalo političke konotacije, politički kontekst. Dokaz je vrlo jednostavan. U jesen će se ovih prosvjeda malo tko sjećati. Ali u jesen će prosvjeta ponovo biti zadnja rupa na državnoj svirali. Prosvjeta će i dalje, unatoč činjenici da je najobrazovaniji od svih državnih odnosno javnih sektora, imati najniže plaće. Učitelji će i dalje biti iskorištavani zbog svijesti da su im njihovi učenici na prvom mjestu i da su spremni svoje interese podrediti interesima svoji učenika, svoje djece.
Cijeli tekst pročitajte na političkom portalu Večernjeg lista Barometar.hr