Što bi uistinu značio Karamarkov odlazak
Kad bi se Tomislav Karamarko povukao s mjesta prvog potpredsjednika Vlade, njegova bi moć ovisila o snazi i volji njegove stranke. To bi zapravo bio mali etički ustupak, samo još jedna politička žrtva u usporedbi s onim na što su on i HDZ već pristali, a
Može Tomislav Karamarko, i njemu odani, misliti da nema većeg, poštenijeg i sposobnijeg kapetana od njega, ali tko se sada usuđuje ukrcati na njegov brod s tako opasnim teretom. Tko zna u što se može razviti njegova “vrućica” koliko god sve oko sebe uvjeravao da to što se svakodnevno preznojava nije ništa. Znakovi sve govore. “Miševi” su počeli bježati s broda zvanog Domoljubna koalicija. Čuju se povici “spašavaj se tko može”. I najodaniji kapetanovi ljudi, koji mogu biti sve samo ne paničari, uviđaju da im, nastave li ovako ploviti, prijeti havarija. Sve miriše na pobunu. Može li se u tim okolnostima “kupiti” dovoljno ambicioznih i željnih mrvica moći koji bi se usudili, ignorirajući sve te znakove, ukrcati na “brod luđaka”. I s kakvom cijenom? Predizborna kampanja zapravo je počela. Za svaki slučaj. Svi se bore za što bolju priču za nove izbore. SDP-u se, zaslugom vladajućih, nudi uloga spasioca i favorita. Izranjavani Most izvukao je najviše moguće, ispao je dosljedan, a stvar je političkog ukusa kome se ta njihova pozicija sviđa ili ne. HDZ se predbilježio na izborni poraz, ali još ima najviše opcija na raspolaganju, iako ih
Što bi Karamarko, a osobito HDZ, izgubili njegovom abdikacijom, jer onaj tko kontrolira saborsku većinu drži konce političke igre!?
se većina svodi na “zeca u šumi”. Ipak, za HDZ baš sve je bolje od povratka Zorana Milanovića na vlast. A to je kobno za Karamarka. Prioritet je pokušati spasiti što se može, a tek potom tražiti svoju izbornu priču. HDZ se lomi na sve krhkijoj dvojbi “s Karamarkom (i njegovom hipotekom) ili bez njega”, ali kako o tomu ovisi aktualna pregovaračka, a kasnije i izborna snaga HDZ-a, i rješenje je sve očitije tako da se dvojba svodi na pitanja kada i kako. Na koncu, što bi Karamarko i HDZ stvarno izgubili njegovom abdikacijom. I novi bi potpredsjednik morao slušati stranku, kao što je, zar ne, sluša i Karamarko. Karamarkova moć i dalje bi ovisila o snazi i volji HDZ-a. Onaj tko kontrolira saborsku većinu drži konce političke igre. HDZ-ovi ministri bi i dalje morali provoditi politiku koju bi Karamarkov HDZ zacrtao. Štoviše, bili bi pod većim nadzorom i pritiskom stranke i Karamarka nego što su sada kad im je on neposredni šef u Vladi. Uostalom, tko god bi se otuđio od stranke, kakva mu je budućnost!? Sada svi znamo, možeš biti i premijer, ali što si bez podrške stranke. U odnosu na Tihomira Oreškovića pokazalo se da je bez znatnijeg utjecaja što je Karamarko prvi do njega. I Mostovi ministri tvrd su orah za prvog potpredsjednika Vlade. Njegovi pokušaji kadroviranja u policiji i obavještajnim službama, metodološki posve pogrešni, samo su se loše reflektirali na autoritet najveće stranke u državi. Upornost i agresivnost kojom je to radio, otvaranjem afere “Konzultantica” Karamarku se samo vratilo poput bumeranga u obliku brojnih pitanja na koja još očekujemo odgovore. Ne donosi Karamarku potpredsjednička funkcija u Vladi moć, odnosno za stranku s 200.000 članova daleko je veće poniženje bilo pristati na ultimatum 15 zastupnika Mosta zbog kojeg su se morali odreći premijerskog položaja. I Karamarko i HDZ već su iskazali osjećaj za politički pragmatizam kad su pristali na suživot s Mostom kao političkim nadzornikom. Premda su na to pristali u nuždi, ipak je to politički kapital jer biračima mogu reći kako su kao pobjednici zatomili svoju taštinu i opravdane ambicije jer su za interes Hrvatske pristali na političku žrtvu. U tom smislu bi i Karamarkova abdikacija bila samo još jedna žrtva, a to da je HDZ učinio sve za Hrvatsku bila bi sasvim dobra priča za sljedeće izbore čak i s Karamarkom na čelu HDZ-a. Gubitak potpredsjedničke pozicije nije nikakav gubitak za HDZ s obzirom na mogućnost zamjene, već za Karamarka, i to ako on to tako shvaća i prema tomu se tako postavlja. Ima to i dobrih strana. Dobio bi puno slobodnog vremena koje bi mogao svrsishodnije iskoristiti za sebe, stranku i državu. Procese u Vladi bi mogao objektivnije ocjenjivati te bi od njegova šefovanja u stranci i Vlada i Sabor mogli imati veće koristi. U svakom slučaju, Karamarko bi se iz najvećeg krivca za stanje u državi pretvorio u žrtvu kojoj se ne bi mogla predbacivati odgovornost za mogući novi neuspjeh. Mudra politika svoje slabosti pretvara u prednosti. Upravo to je bila tajna uspjeha Zorana Milanovića i SDP-a koji su umalo pobijedili na izborima iako su bili najgora Vlada u povijesti. Problem je samo što i Karamarko i HDZ moraju svladati svoj ego. Za stranku koja je za Hrvatsku već podnijela tolike žrtve, ali je i iskoristila, to nije neki problem. Budimo realni, Vlada bez Karamarka u ovim okolnostima zapravo je mali etički ustupak i gotovo isključivo pitanje taštine u usporedbi s onim na što je HDZ već pristao kad se odlučio na suradnju s Mostom.