Sramota je i opasnost da djeca u 21. stoljeću spolni odgoj stječu na ulici
Ne mogu zamisliti stvarno pametnu reformu edukacije, jer vremena su prebrza, tvrdi poznati znanstvenik
Opresivni sustav, pa i zatucanost i glupost, može jako dobro izvježbati mlade ljude na aktivnost iz pobune, kaže Miroslav Radman
Sa svjetski poznatim i uspješnim znanstvenikom Miroslavom Radmanom razgovarali smo nekoliko dana nakon njegova dolaska u Hrvatsku i velikog prosvjeda podrške kurikularnoj reformi. Zanimalo nas je je li po njegovu mišljenju prosvjed znak da su građani postali svjesni važnosti obrazovanja ili je kurikularna reforma samo povod da izraze nezadovoljstvo Vladom, političkom situacijom, stanjem u državi? – Nemam podatke za odgovor, ali se nadam da je to znak zrelosti građana na čiju manifestaciju nismo navikli. Ne mislim da većina uvijek ima pravo, jer istina nije stvar glasanja. Naime, kad već imamo demokraciju, važno je da ljudi koji delegiraju (a ne otuđuju) svoja prava glasanjem pokažu da i dalje vladaju svojim pravima, i da im je sudbina njihove djece prioritet važniji od rješavanja kratkoročnih problema Vlade, koji inače nisu trivijalni. Nobelovac Albert Szent Georgyi lijepo je rekao: “Budućnost će nam biti kakve su nam škole danas. Aktivisti kvalitete školovanja aktivisti su bolje budućnosti.” Kako doći do te kvalitete, druga je stvar. Osobno ne vjerujem u ekspertne grupe, koliko god pametne bile, pogotovo kada u tim grupama nema zainteresirane stranke – djece, u ovom slučaju. Djeca znaju što im je dosadno i koji nastavnici su dosadni, a od dosade nema velike koristi. Odrasli nisu kompetentni za rješavanje problema djece. Zdravi nisu kompetentni za razumijevanje bolesnih. Niti vjerujem u recepte. Roditelji najbolje znaju da nema recepta za uspješan odgoj čak dvoje, troje djece jer su različiti, imaju različite talente, potrebe i želje.
Što mislite o kurikularnoj reformi? Stiglo je jako puno primjedbi stručnjaka i institucija? Treba li ih analizirati i prihvatiti ili...?
Opet, ne znam. Bio sam u Francuskoj mjesec dana. Što sam stigao vidjeti na internetu, deklarativni su tekstovi o principima i formama, a ne o praktičnom sadržaju reforme. Ne mogu niti zamisliti stvarno pametnu reformu za edukaciju u 21. stoljeću. U stara spora vremena možda se moglo složiti nešto korisno, ali sada kada znanje raste eksponencijalno, čak i dobra reforma zastari čim stupi na snagu. Osim toga, ne vjerujem u sadašnje recepte za uspjeh: komunikacija, umreženje, globalizacija, suradnja itd. Koliko su Tesla, Einstein ili Stradivari bili umreženi? Vjerojatno manje od drugih. Osobno vjerujem da je strategija procesa koji je doveo do konstrukcije našeg mozga – a to je evolucija – najefikasnija metoda za rješavanje bilo kojih problema. A evolucija je stvaranje raznovrsnosti “grananjem“, individualiziranjem, tj. ne-komunikacijom, ne-miješanjem. Genetske i kulturne barijere su dovele do biološke i kulturne raznovrsnosti koja je jedina garancija da će se u budućnosti negdje naći rješenje.
Kakvo je hrvatsko obrazovanje po vašem mišljenju? Koje su mu prednosti, a koji nedostaci?
Prednosti su sjajni nastavnici i učitelji, a nedostaci su loši učitelji. No, dok su u manjini, i loši nastavnici odigraju svoju ulogu, jer izazivaju kod mladih pobunu protiv mediokritetstva, što predstavlja izvjesnu i značajnu prednost nasuprot neizdržljivoj lakoći svega. U formativnim godinama, djeci je potrebna i “vreća za udaranje”, što su najčešće roditelji.
S jedne strane imamo učenike koji na međunarodnim istraži- vanjima, primjerice PISA testiranju, postižu ispodprosječne rezultate, a s druge učenike koji su prvaci svijeta u informatici. Što to govori?
E, to meni puno govori. Prvo da je nezrelo tražiti opće edukacijske recepte. Drugo, da opresivni sustav, pa i zatucanost i glupost, može jako dobro izvježbati mlade ljude na aktivnost iz pobune protiv mirne dosade. Ali to se tiče samo manjine. To selekcionira najbolje i najhrabrije, što nije fer prema ostatku đaka koji isto tako imaju svoje talente koji neće doći do izražaja. A društvo, da bi prosperiralo, treba sve svoje talente.
Naš obrazovni sustav dao je mnoge, vrhunske, svjetske znanstvenike. Može li, kao što se posljednje vrijeme govori, toliko loš sustav obrazovati takve stručnjake?
Apsolutno da. Dobro je da učenici budu izloženi lošim i izvrsnim nastavnicima. Puno će naučiti od te kombinacije. Ali ipak su izvanredni učitelji sjajan uzor i motivacija za mlade. Iz jedne budimpeštanske gimnazije početkom 20. stoljeća izašlo je sedam nobelovaca. Trebalo bi vidjeti što je bilo tako posebno u toj gimnaziji. Kladim se na mali broj (možda samo jedan) izvanrednih profesora. Dakle, trebalo bi se usredotočiti na kvalitetu nastavnika.
U kom segmentu naše obrazovanje treba mijenjati. Kako ga učiniti modernijim?
Po sjećanju na vlastito djetinjstvo, mislim da je samopouzdanje, odsutnost straha, prvi uvjet uspješnog i sretnog školovanja. A samopouzdanje se ne daje i ne deklarira, već dolazi osobnim uspjehom ili uživanjem u nekoj aktivnosti. Započeo bih školovanje svojih unuka tako da što prije sami mogu pronaći svoj specifični talent tako što će se iskušati u brojnim aktivnostima, kao u nekoj vrsti degustacije profesija. Kad otkriju čemu se najviše vesele, onda bih im dopustio da se uglavnom time bave: sport, umjetnost, matematika, astronomija, retorika… Kada postanu majstori u aktivnosti svog izbora i talenta, steći će samopouzdanje i zrelost pa će se stvarno zanimati kako funkcioniraju ostala majstorstva. Tako bi imali najbolju šansu da budu ponosni, zadovoljni, sigurni u sebe – sretni.
Koliko je u tom procesu važna edukacija nastavnika i njihov standard? Mogu li potplaćeni i društveno degradirani ljudi biti motivirani da daju maksimum od sebe?
Edukacija nastavnika početak je promjena u edukaciji. Društvo koje ne vrednuje nastavnike i znanje šalje poruku mladima kako im to nije važno za život jer od znanja neće moći pristojno živjeti. Znanje i vještina se trebaju vrednovati i cijeniti da bi društvo prosperiralo. Zapadna civilizacija to više ne radi. Postali smo financijska civilizacija, pa zato ima sve manje sve bogatijih, a sve više sve siromašnijih i nema novca za škole i zdravlje.
Desetljećima živite u Francuskoj. Tamo su se obrazovala i vaša djeca. Kakav je francuski obrazovni sustav?
Za većinu djece je loš. Zato ga i žele promijeniti, ali imaju milijunsku masu edukacijskih funkcionara koji su se ulijenili i ne žele naporne promjene. Svaka potencijalna reforma u Francuskoj završila je ostavkom ministra. Francuska je imala možda najbolje elitne škole na svijetu, ali su stvarale vrhunski školovane ukalupljene državne funkcionare koji ne smiju biti izvor iznenađenja. Francuska nema hrabrosti investirati u iznenađenja i rizike, zato zaostaje za anglosaskim, više individualističkim, zemljama. Koje su mu prednosti i nedostaci u odnosu na hrvatski? Sliče više nego što bi im to trebalo biti drago: autoritativnost i ukalupljenost odgoja budućih bezopasnih građana. No, to srećom stvara i iritirane buntovnike. Želio bih djeci ponajprije da prođu kroz školovanje sa što manje emotivnih i intelektualnih oštećenja. Ako ostanu zdravi, učit će poslije. U Hrvatskoj se godinama raspravlja o zdravstvenom odgoju, ali nikako da se uvede jer se o njemu ne može postići konsenzus? Isto tako povremeno se postavi pitanje vjeronauka u školama? Kako je to riješeno u Francuskoj? Konsenzus je recept za neefikasnost. Zdravstveni odgoj strašno kasni, a ljudska biologija nam je svima najvažnija. Što je važnije od života i zdravlja? Vjeronauk je privatna stvar. Francuska je tu napredna laička država sa slobo- dom prakticiranja vjere, i sa slobodom privatnih vjerskih škola, ali javne škole već cijelo stoljeće nemaju vjeronauk. Kakav bi zdravstveni, odnosno spolni odgoj trebao u našim školama? Liberalan, osnovan na znanosti o ljudskoj fiziologiji, hormonologiji i neurofiziologiji. Sramota je i opasno da se spolni odgoj stječe na ulici. Kakva je pozicija naše znanosti u svijetu? Sve niže padamo. Sada je vidljivost naše znanosti u svijetu puno slabija nego prije pola stoljeća. Znanstvenici imaju jadan život pod bezdušnim i glupim administrativnim terorom čiji je glavni izvor EU. Puno gnjavaže za malo novca, pa među sobom razgovaraju o toj gnjavaži, a ne o znanosti. Što je s vašim projektom MedILS-om? MedILS je institut kakvog drugdje nema. Ne kopiramo nikoga, ni po projektima, ni po institucijskoj strukturi, ni kulturi. Bili smo u Europi prvi u promoviranju istraživanja produljenja zdravog života. Malobrojni smo, ali se ne bojimo konkurencije u istraživanju biologije starenja i bolesti vezanih za starenje. Meni je poseban užitak to što smo avangarda, neka vrsta znanstvenog undergrounda. Idemo putem koji globalizirani znanstveni establišment ne vidi. Vrijeme će pokazati, uskoro, rezultat naše utakmice.