Sidran je pokazao zašto pjesnici nikada ne umiru
Govorio je veliki književnik i scenarist o danima rata i mira, ali najvažnije su ipak bile njegove pjesme, one koje su još 70-ih predvidjele kaos Poseban gost 40. Dana satire Fadila Hadžića, pristigao u Zagreb na poziv ravnatelja Satiričkog kazališta Kerempuh Duška Ljuštine, bio je legendarni bosanskohercegovački pjesnik, književnik, scenarist, akademik... Abdulah Sidran. U Kerempuhu je održana Večer sa Sidranom, susret publike s ovim velikim autorom koji ne krije kako danas stvari stoje u njegovu životu. Otvoreno je, naime, govorio o svom zdravlju, pohvalio se s dvoje genijalne djece, priznao da bi najradije udario novinare koji mu dolaze s molbom da govori o suradnji s Kusturicom, dotaknuo se Bosne i Sarajeva nekada i danas. Glavni dio ipak su bili njegovi stihovi. Čitao je Avdo (tako ga zovu cijeli život jer to je kratica od Abdulah) pjesme koje je napisao davnih 70-ih i 80-ih godina 20. stoljeća, stihove koji danas zvuče ne samo proročanski, nego kao da su napisane u danima najgoreg granatiranja njegova voljenog grada. Govorio je Sidran i o tim danima, podijelio s publikom zanimljivu epizodu kada je na nekoliko dana izišao iz opkoljenog grada kako bi bio u žiriju Filmskog festivala u Veneciji, ali kako je nakon svega nekoliko dana, i pjesme “Pod nebom Venecije”, morao natrag. Govorio je i o nekima od okrutno- smiješnih ratnih anegdota, svakom svojom riječju dijeleći doba na ono što je bilo prije i ono što je došlo poslije vremena ubijanja jer, kako je rekao, rat je u BiH, po njemu, počeo 1995., kada su stale vojska protiv vojske, a sve do tada bilo je doba ubijanja. Toplo pozdravljen od punog Kerempuha kući je mogao krenuti zadovoljan. Svakog čovjeka koji ga je slušao uvjerio je u tvrdnju s kojom je počeo svoju priču, a koja glasi: pjesnici nikada ne umiru.