Pet razloga zašto Petrov ruši Karamarka

Tomislav Karamarko postao je pretežak teret za ovu Vladu, pa i za HDZ, ustvrdio je Tihomir Orešković nakon što se preko vikenda predomislio i povukao podršku koju mu je javno i nedvosmisleno dao. Što se u međuvremenu promijenilo? Činjenično, baš ništa. No, nakon što je Karamarko uzvratio udarac, nastala je panika i u dijelu HDZ-a, u kojem ne vjeruju da je on nakon pada Vlade sposoban skrpati novu većinu, što bi onda značilo nove izbore na kojima bi HDZ ponovno bio pometen u opoziciju, a Hrvatska “izručena” Zoranu Milanoviću. U tom scenariju, Milanović samo treba stati ispod stabla i čekati što će mu prvo pasti u krilo – kruška ili jabuka. Orešković ili Karamarko. Neki će reći, nije više ni bitno je li Karamarko kriv, sve je u percepciji, a ona je sad već nepopravljiva. No, može li biti nevažno kako je to čovjek kojeg su nekoliko dana prije toga gotovo aklamacijom izabrali za predsjednika, odjednom postao “preveliki teret za HDZ”? Što ta fraza uopće znači? Može li jedna ozbiljna velika stranka dopustiti da im izvana smijene prvog čovjeka, samo na temelju orkestrirane medijske percepcije? Kad bi bilo tako, onda bi HDZ

U očima ljudi u pozadinskoj strukturi Mosta, onih koji sebe vidi kao “istinski” HDZ, ponovno osvajanje kontrole nad HDZ-om vječni je cilj, a Karamarko otpočetka glavna prepreka

podsjećao na krdo slonova koje gleda svojeg vođu s kojeg visi hrpa lavova i krokodila i prestrašeno komentira: hm, da, on je sad prevelik teret, bolje da se on utopi nego mi. No, što bi ostalo od kredibiliteta stranke koja bi dopustila da njena čelnika utope na temelju birtijaških optužbi, prije no što je ijedna institucija pravne države donijela sud? Objektivno, protiv Karamarka i dalje nema nijednog pravnog argumenta. Priče o političkoj odgovornosti samo su priznanje da je to tako. Najteže slučajeve Milanovićevih ministara u sukobu interesa povjerenstvo je kažnjavalo s tek nekoliko tisuća kuna, sve kaznene prijave DORH je već odbacio. O čemu onda govorimo? Za SDP je jasno, oni imaju savršeno opravdanje, rade ono što jest posao opozicije, pokušavaju zaljuljati stranku na vlasti čime god mogu. No koje je opravdanje Mosta? Zašto se Most odlučio, ne sačekavši Povjerenstvo, napasti svojeg partnera i time na koncu srušiti vlastitu vladu? Pet je glavnih razloga. Prvi je lakonski – samo zato što mogu. Formirati vladu s tankom većinom, a ne pristati na koalicijske odnose, biti od početka jednom nogom unutra, a drugom van, znači da je Vlada unaprijed osuđena na pro- past. To je puška s početka prvog čina, koja se nije mogla strpjeti ni do početka drugog. Drugo – kao politički amateri spremno su zagrizli mamac koji im je bacio SDP, koji sam uopće nije računao da će tako daleko stići. Povjerovali su im da će podršku Karamarku javnost shvatiti kao težak grijeh. Treći razlog je da su pohitali spašavati svoj rejting u slobodnom padu. Što je pak na samom početku mandata krajnja naivnost – osim ako nisu računali na to da se prijevremeni izbori mogu izazvati u bilo kojem trenu. Četvrti razlog je mesijanski kompleks dijela mostovaca, koje svi ostali sasvim sigurno neće pratiti do golgote. Inzistiranje na vlastitoj ograničenoj percepciji političke odgovornosti nije dosljednost, već grijeh oholosti. Fikcija o vlastitoj besprijekornosti važnija od uspjeha cijelog projekta. I tu dolazimo do petog – najvažnijeg: opsjednutost Karamarkom. Već godinama u anketama uvjerljivo najnepopularniji hrvatski političar. I to ne samo zato što su se na njega projicirali grijesi Sanadera i cijelog HDZ-a. Jednako ga demoniziraju slijeva kao i s dobrog dijela desnog političkog spektra – često iz posve suprotnih razloga. Prikazuju ga kao hrvat- skog Richelieua, koji gotovo okultnim moćima sve kontrolira. Što je u oštroj opreci sa širinom negativne kampanje kojoj je izložen već godinama. U očima dijela HDZ-a, Karamarku još nije oproštena suradnja sa Stipom Mesićem, pa čak ni sad kad je postao glavna meta mesićevaca i udbaške mreže s kojima je navodno povezan. U očima ljudi u pozadinskoj strukturi Mosta, onih koji sebe vidi kao “istinski” HDZ, kojima je osvajanje kontrole nad HDZ-om vječni je cilj, a Karamarko otpočetka glavna prepreka. Ovaj udar iz Mosta nije se slučajno dogodio uoči stranačkih izbora u HDZ-u, jer su dobili poticaj od HDZ-ovaca koji žele skinuti Karamarka, ali se to nisu usudili napraviti javno – kroz nedavne demokratske izbore. Zaludu zasad taj stranački puč, ništa više ne može spasiti Oreškovića – osim SDP-a. Blefirao ili ne, Karamarko će zatim u posve novim okolnostima dobiti realnu šansu za stvaranje nove većine, u kojoj bi u ime nacionalnog spasa sudjelovali i mnogi od onih koji danas kažu da neće. Ako ne uspije, svakako će pasti. No, čak i ako cijena toga bude da on sam ne uđe u tu vladu, ali da na njenu čelu bude premijer iz HDZ-a, za njega će biti velika pobjeda.