Bilić je u Beču izgubio sretni novčić, što može ‘Srećković’ u Parizu
Idanas se sjetim tog Beča 2008. godine. Urlik sreće i urlik očaja. Slaven Bilić, dok je slavio gol Ivana Klasnića, negdje u travi Pratera izgubio je sretni novčić koji je vrtio u ruci. Turska nam je uzela nadu, srce, uzela nam je san. Godine su prolazile, taj sretni novčić još je uvijek negdje u travi, Bilić ga nikada nije našao, nije to uspjelo ni Niki Kovaču. Bili smo nadomak polufinala, velikog ostvarenja, koje još uvijek tražimo. Nada je uvijek bila ista, ali sretnog novčića nije bilo. Sada je tu Ante Čačić, taj odavno u rukama vrti taj novčić, ne zovu ga uzalud “Srećković”. Možda je to ono što smo tražili. To ćemo znati za par tjedana, ali nekako sve miriše na velike stvari. I nije to samo zbog “Srećkovića” Čačića, on je samo jedan od faktora. Neću sad ulaziti u to je li uopće trebao dobiti u ruke hrvatsku “formulu 1”, to su neke druge stvari. Znamo kako to ide u Hrvatskoj. Zdravko Mamić davno je govorio o tome tko postavlja igrače. Ali, kad krenu utakmice, teško se tko može prisjetiti Mamića ili ne znam koga još... “Debeloguzonje” iz “izvršnih odbora” prate nas svugdje u životu, nema razlike ni u nogometu. U nedjelju glavne uloge preuzimaju Luka Modrić, Darijo Srna, Ivan Rakitić i društvo, to je ono što nam treba. Ti momci su svjesni da love posljednji vlak za nešto veliko. I oni su, barem što se tiče reprezentacije, tamo na Prateru izgubili sretni novčić. I oni vjeruju da su ga pronašli, da u Parizu kreće njihov veliki mjesec. Kruna karijere.
Ovi dečki imaju pravo na san
Neću biti posebno pametan kada kažem da ova Hrvatska nikada nije bila jača. Iskreno, jača mi je od vatrenih iz ‘98. koje obožavam i nikada ih neću zaboraviti. Ali ovi tipovi iz nekog drugog vremena, vremena playstationa i pametnih telefona, vremena nogometa u kojem dominiraju trka i snaga, imaju što reći, imaju pravo na san i nadu. I to nije samo san, nije samo nada, ova Hrvatska ima pravo razmišljati o najvećim stvarima, jer je malo onih koji se u Europi mogu mjeriti s igračima kakve mi imamo. Oni su pobjednici, osvajači i mogu pokoriti Europu, to nije sporno. Poveznica je koliko hoćete, od doba Ćire Blaževića i tog Svjetskog prvenstva iz 1998. godine, toliko opjevanog, toliko čekanog. I sada opet Francuska. Pa ta Turska koja nas proganja poput noćne more, svako malo pričamo o Europskom prvenstvu 2008. i najvećoj sportskoj tragediji. Ili nesreći, kako želite. I sada opet Turska.
Vrijeme je naplate dugova
Da, možda je došlo vrijeme za naplate dugova, tjeranje duhova prošlosti. Lijepo je rekao “Srećković” prije nekoliko dana: “Nadam se da će nakon ovog Eura druge generacije željeti dostići ovu”. Sada je na njima red, više nema natrag, kreće Euro. Ima još tih poveznica, iskrcali smo se u Normandiji odakle je krenula bitka koja je riješila pitanje pobjednika u Drugom svjetskom ratu... Tamo na Parku prinčeva davne 1998. godine pobijedili smo Nizozemsku i osvojili treće mjesto na svijetu. Sada sve počinje na Parku prinčeva...
Na Parku prinčeva davne 1998. godine osvojili smo treće mjesto na svijetu. Sada sve tamo počinje