Rijetkost je da oba roditelja đaka rade puno radno vrijeme

u situacijama u kojima mogu poslužiti kao loptica za svjetonazorske sukobe. A šuti se, osim u stručnoj javnosti, o tome kakve su perspektive djece siromašnih roditelja, kojima ni vrtići nisu dostupni, niti im mogu roditelji omogućiti približno jednake obrazovne šanse kao njihovim vršnjacima koji imaju jaču materijalnu i svaku drugu potporu roditelja.

Besplatan i školski pribor

U Hrvatskoj gotovo trećini djece prijeti rizik od siromaštva, a zna se da odrastanje u siromaštvu nosi niz negativnih zdravstvenih, psiholoških i obrazovnih posljedica. Ne treba se čuditi što u državi u kojoj dobrobit djece nije prioritet i u kojoj izostaje potpora sustava roditeljima rastrzanim između kredita, poslova zbog kojih jedva krpaju kraj s krajem i brige za djecu danas imamo najveći broj obitelji s jednim djetetom. Iako bi Hrvatska do 2020. trebala obuhvati 95% djece predškolskim programom, podaci su Državnog zavoda za statistiku porazni. Tako su u školskoj godini 2015./2016. predškolskim programom obuhvaćena 134.573 djeteta, i to 17,6% djece do 3 godine, 36,4% djece u dobi od 3 do 5 godina te 46,1% djece u dobi od 5 do 7 godina. Dok je prema prijašnjim podacima u ekonomski bogatijim županijama, Zagrebu, Istarskoj i Primorsko-goranskoj županiji obuhvat djece vrtićima između 59% i 76%, slijede Zagrebačka, Šibensko-kninska, Varaždinska, Splitsko-dalmatinska i Dubrovačko-neretvanska županija u kojima je oko polovina djece uključena u predškolske institucije. S druge strane, u najsiromašnijim županijama istočne i središnje Hrvatske, koje imaju i najviše stope relativnog siromaštva odraslih i djece, tek je od petine do najviše oko trećine djece obuhvaćeno vrtićima. Prema izvješću mreže Eurydice iz 2014., objavljenom u suradnji s Eurostatom, većina europskih zemlja obvezala se omogućiti svakom djetetu mjesto u predškolskom odgoju i obrazovanju. PISA testovi pokazali su da 15-godišnji učenici koji su pohađali predškolski odgoj i obrazovanje dulje od godine uglavnom postižu bolje rezultate u matematici od onih koji nisu. Još 2011. u EU je prosječna stopa sudjelovanja 3-godišnje djece u predškolskom odgoju i obrazovanju iznosila 82%. Stopa sudjelovanja 4-godišnje djece u obrazovnim programima bila je 91%, dok su se stope za 5-godišnjake, 6-godišnjake i 7-godišnjake povećavale s godinama s 95% na 98%, odnosno 99%. U Danskoj su od 2001. općine po zakonu obvezne osigurati usluge predškolskog odgoja i obrazovanja svoj djeci starijoj od 26 tjedana do 6 godina, kad kreću u školu, a roditelji plaćaju do 25% Marijeta s mužem, 10-godišnjom kćeri i 9-godišnjim sinom živi u Haagu. Djeca idu u europsku školu koja dijelom prati nizozemski školski sustav. U toj zemlji najčešće majke rade pola radnog vremena ili ne rade uopće dok su djeca mala, no Marijeta je zaposlena. Osnovno obrazovanje koje nije obvezno počinje u toj zemlji u dobi od 4 godine, a obvezna osnovna škola počinje u dobi od 5 godina i čim dijete proslavi peti rođendan, mora krenuti u školu, makar to bilo usred godine. Osnovna škola traje do 12. godine kada djeca polažu “Cito završni test primarnog obrazovanja” koji je osmišljen kako bi im preporučio vrstu srednjoškolskog obrazovanja, što najbolje odgovara učeniku. Posljednjih godina ovaj test je, kaže, stekao autoritet, ali preporuka nastavnika zajedno s mišljenjem učenika i roditelja ključna je u odabiru srednje škole. Dnevni boravak za djecu je moguć do djetetove 12. godine, no, kaže, u principu je skup pa se Nizozemcima unatoč pomoći države više isplati da jedan roditelj ne radi ili radi skraćeno. Rijetkost je da u Nizozemskoj oba roditelja rade puno radno vrijeme. troškova. U Švedskoj sva djeca od navršene godine imaju pravo na 15 sati tjedno u vrtićima, što se financira iz javnih sredstava, a ako roditelji rade, djeca imaju pravo na cjelodnevni boravak. Hrvatska nije Švedska, ali ako se već hvalimo besplatnim osnovnoškolskim obrazovanjem, treba reći da je ono u punom smislu te riječi u Švedskoj besplatno. U toj zemlji je sav školski pribor za djecu besplatan, kao i ručak, a djeci zaposlenih roditelja osiguran je dnevni boravak u školi do 18 sati, u sklopu kojeg imaju sportske aktivnosti. Brojčane ocjene se uvode tek od VI. razreda, a umjesto ocjena, u prvom planu je zdravlje i pravilan razvoj djece.

Samo tablet i radni listići

– Pitanje je koliko je kod nas stvar dobre volje da djeci omogućimo da im bude bolje, a koliko je to posljedica ekonomskih razloga. Roditelji su prisiljeni raditi po cijeli dan, jaslice same po sebi nisu dobre za djecu, osobito ako se jedna teta brine o puno djece, vrtići su nam prenapučeni, a školsku djecu nema tko čuvati, pa su sama doma. Do sutra mogu nabrajati nedostatke našeg sustava u odnosu na skandinavske zemlje. Kod nas ljudi završavaju kod liječnika zbog socijalno- ekonomskih razloga, s glavoboljama, trbuhoboljama i raznim patologijama jer su preopterećeni obvezama i nisu u mogućnosti pravilno skrbiti za djecu i brinuti se za obitelj. Vidimo i kod djece koja nam dolaze da se kod njih ne radi primarno o psihičkom poremećaju, nego o poremećaju uzrokovanom time jer ne funkcioniraju temeljne stvari u školi i obitelji. Djeca u dobi od 8, 9 i 10 godina sama su doma jer ih nema tko čuvati. Tjera ih se da prije odrastu i osamostale se, a u odrastanju nemate prečaca jer ako idete prečacem, to znači da će se na razvoj djeteta to poslije loše odraziti. Imate prirodni ritam odrastanja, sve drugo, bilo da je presporo ili prebrzo, dovodi do smetnji – govori dr. Nenad Jakušić, dječji psihijatar i dugogodišnji voditelj Centra za zaštitu mentalnog zdravlja djece i mladih zagrebačke Klaićeve bolnice. U prosjeku većina djece u dobi od 10 godina nisu emocionalno zrela da ostaju sama u kući, a kod nas, kaže, previše djece nakon škole samo provodi vrijeme doma, i to pred TV- om i kompjutorom. S druge strane, većina razvijenih zemalja ima osigurane dnevne boravke za djecu do 12. godine. Irska, primjerice, zabranjuje roditeljima da ih ranije ostave same doma. U Nizozemskoj su od 2007. škole obvezne osigurati uravnotežen dnevni raspored do 18 sati jer se polazi od pretpostavke da škole moraju ponuditi skrb za djecu na zahtjev roditelja. Djeca imaju pravo biti u boravku do 12. godine, koji država dijelom subvencionira. No, Nizozemska ima takav standard da obitelj može sasvim pristojno živjeti ako jedan od roditelja radi skraćeno, što je u toj zemlji česta praksa pa sva djeca i ne moraju biti u boravku. Maria, majka 10-godišnjakinje koja u Haagu, istina, pohađa internacionalnu školu, priča nam da joj dijete može ostati u boravku u školi do 18 sati. U školu njezina kći ne nosi nikakav pribor, ništa osim gableca i knjiga iz knjižnice. – Školske knjige mislim da i ne postoje. Kod kuće ih nemamo, a djeca u školi koriste tablet i radne listiće. Kći mi u V. razredu još uvijek nema ocjena. Djecu se uči u školi razmišljati i nikada, osim za priredbe, ne moraju reproducirati gradivo. No, primijetila sam da mi kći i bez štrebanja svejedno barata ogromnom količinom podataka. I ono što je najvažnije, ovdje većina djece voli ići u školu – govori Maria. Na kraju godine u školskom izvještaju se opisuje u svakom predmetu što je dijete svladalo. Završni školski izvještaj uključuje i rezultate jedinog testa iz matematike i “spellinga”, pa roditelji po rezultatima mogu vidjeti je li im dijete u prosjeku, iznad ili ispod prosjeka. U školi postoje Nastavak na 30. stranici