Tko god relativizira fašizam ili pravi sumnjiva izjednačavanja ne želi dobro svome narodu

Sedamdesetdvogodišnji pjesnik, prozaik i scenarist Abdulah Sidran na Danima satire u zagrebačkom Kerempuhu izveo je svoj autentični literarni portret Večer sa Sidranom koji izvodi godinama u sarajevskom Kamernom teatru. Koja mu je najnovija knjiga. – Ovih mi je dana izašlo drugo izdanje knjige „Oranje mora“. To je zbirka mog dvogodišnjeg kolumnističkog rada u dnevnim novinama Avaz. Od 192 teksta odabrao sam osamdesetak. Sve što se unutra nalazi govori o najvrućim našim problemima. Valjda je to razlog da se ta knjiga, koja nije bila ni promovirana ni oglašavana, veoma brzo prodala. Na ljestvici bestselera bila je prva. Narod je prepoznao da tu Sidran ne piše o sebi i o svojim jadima, nego o zajedničkim nevoljama.

Koja je vaša najprodavanija knjiga?

Sve je rekorde oborila moja romansirana autobiografija, roman „Otkup sirove kože“. On je izašao u Zagrebu, u Beogradu u četiri izdanja te u Sarajevu i u Banjoj Luci. Ni jednog od tih izdanja više na tržištu nema. U međuvremenu se pojavilo falsificirano izdanje u Srbiji. Danas je lako u tisku sve falsificirati. Pa i novčanice djeca izbacuju iz kom- pjutera. I ja kupujem ta izdanja kada iz Istočnog Sarajeva dođu na uličnu tezgu. To se prodaje na divlje. Najprodavanija, najpoznatija i najčitanija moja knjiga je „Otkup sirove kože“. Kajem se da sam dao takav malčice kompliciran naslov, metaforu, jer njeno značenje nije doprlo do onih kojima je namijenjeno. Da sada radim tu knjigu nanovo, a možda ću uraditi konačnu verziju, prepolovio bih je. Prvi bi dio imao naslov „Sinovi Golog otoka“. To je ono što je autobiografsko u ovoj knjizi o mom ocu koji je stradalnik Golog otoka. Drugi dio bih ostavio isti, dakle „Otkup sirove kože“, jer govori kako sinovi preuzimaju križeve svojih očeva i kada očevi pomru. Njihovu sudbinu doslovce nastavljaju sinovi. Ako mu je otac bio četnik, eto i njega u četnicima, s rijetkim primjerima kada se sin okrene u potpuno oprečnu ideološku opciju da bi skinuo s leđa očev križ. Nije ga mogao trpjeti i nositi, pa sebi napravi dvostruku kontroverznost. Misli da je skinuo križ, a zapravo je dodao još jedan.

Tko u našim prilikama može prosuditi tko je bio na krivoj, a tko na pravoj strani?

Pa za one koji se osjećaju europskom tradicionalnom ljevicom, koji vole Camusa ili Sartrea, nema dileme. Danas smo ispraznili pojam socijaldemokracije. Socijaldemokratska partija u BiH nema nikakve veze sa socijaldemokracijom. To su sve klijentelističke stranke koje rade iste poslove kao i ove suprotne. Parametar antifa- šizma nikada se ne smije ispustiti iz ruku. Tko god čini sumnjivu relativizaciju ili pravi sumnjiva izjednačenja, ne možeš smatrati da želi dobro svojoj domovini i svom narodu.

Znači, za vas tvrdnja da je antifašizam floskula, koju je izrekao hrvatski ministar kulture, ne stoji?

On ima pravo na svoje nazore ma kakvi da su, pa i takvi. Ali osporavati antifašizam kao temeljnu odrednicu europskog intelektualnog bića u najmanju je ruku neozbiljno. Postoje fakti. Ne mogu ja osporavati matematičke činjenice. Tu ja vidim lapsus jer poštujem intelektualni i istraživački rad gospodina Hasanbegovića.

Jeste li pročitali njegove knjige?

Nisam bio u prilici. Niste svjesni u kojoj su mjeri potrgane veze između naših zemalja. Mi postojimo, mislim na pripadnike moje generacije, zahvaljujući ljubavi koja nas je držala pedeset godina. I ja danas imam prijatelja s kojima se ideološki nikako ne mogu slagati, ali da bismo sačuvali prijateljstvo, pravimo slalome da izbjegnemo kritične točke.

Može li se u isto vrijeme biti i dobar pjesnik i dobar prozaik?

Mislim da je to jedno te isto. Postoji upotreba izraza pjesnik u puno širem smislu kada se za graditelja mostova kaže da je pjesnik. Čak i kad dođemo do nogometa, komentar zna biti da to nije nogomet, nego čista poezija. I to izrekne šofer koji nema pojma o književnosti. Tu presuđuje i izbor teme koji uvijek nije u rukama autora. Pjesnik je i Bobby Fischer. Pjesnici su i Gari Kasparov i Mihalj Talj, kojeg sam gledao u Bugojnu na velikom turniru kada sam puno pisao o šahu. Nemojte pojam pjesništva svoditi na elementarnu činjenicu da netko piše neke redove u stihovima. To najčešće i nisu pjesnici, nego piskarala.

Čak je i jedna antologija u Hr- vatskoj nazvana po vašoj pjesmi „Zašto tone Venecija“?

To je Ervin Jahić učinio. Knjiga je koncipirana kao antologija bošnjačkog, a ne bosanskohercegovačkog pjesništva. Ta je antologija važna, ali ne daje nam razlog da se radujemo. Nama u Bosni nije radost činjenica da se potiskuje pojam bosanskohercegovačke multikomponentne književnosti. Unutar bosanskohercegovačke književnosti normalno je da postoji i srpska književnosti koja je dio svoje matične srpske književnosti, kao i hrvatska. Marginaliziranjem toga što je zajednička književnost jednog državnog prostora koji ima hiljadugodišnju tradiciju, dolazimo u tragičnu situaciju da nitko ne treba važnog pisca kakav je Isak Samokovlija. On je Židov koji je pisao na najljepšem bosanskom jeziku, a to je jezik Podrinja i Goražda. On ne treba Srbima jer nije pisao na srpskom, ne treba Hrvatima jer nije pisao na hrvatskom. Ne treba Bošnjacima jer postoje i oni koji bošnjaštvo izjednačavaju s muslimanstvom, a to je apsolutno pogrešno. Tko treba Samokovliju? Ne trebaju ga ni Židovi jer žive i na pet jezika jer se na jednom jeziku mole Bogu, na drugom razgovaraju u kući, na trećem razgovaraju u zemlji u kojoj žive, na četvrtom razgovaraju na jidišu… Bošnjaci imaju povijesni hendikep izvjesnoga zakašnjenja u vremenu koje nije ni maleno ni bezazleno. Ta vrsta uspavanosti i dezorijentacije u kojoj su živjeli nekoliko stoljeća, ta vrsta obezglavljenosti u kojoj su živjeli od polovice 19. stoljeća danas ih čini dezorijentiranima, nesnalažljivima pa je razumljivo da se rade poslovi kakav je radio Ervin Jahić.

Vi ističete Maka Dizdara kao simbola bošnjačke svijesti, a riječ je o piscu kojeg smatramo i hrvatskim piscem?

Za konstituciju bošnjačke nacionalne svijesti nisu, a lažu da jesu, zaslužne nikakve političke opcije, ni snage ni partije, nego je za tu konstituciju više učinio Mak Dizdar 1966. godine zbirkom „Kameni spavač“koja je nevjerojatno snažne reflektore poetskoga jezika usmjerila k našoj suštini, a ona jest u srednjovjekovnoj Bosni i herezi. Bošnjački istočni grijeh je hereza. U tzv. socijalističkom periodu bio je legitiman i smatram da treba i dalje poštovati princip

Imam golemo povjerenje u ljudsku inteligenciju. Smatram da, kad bi stvari bile u rukama inteligentnih, ne bi postojao problem koji se ne bi mogao riješiti razgovorom Vi morate pokrenuti inicijativu da se Ljubo Ćesić Rojs kandidira za HAZU. On je akademik jači od svih akademika jer je s onom ‘tko je jamio, jamio’ pogodio u srce stvari

dvojne pripadnosti, dakle pravo moga prijatelja Srbina da bude dio bosanske, ali i srpske književnosti. Poštovan je i u Hrvatskoj akademik i moj prijatelj Veselko Koroman, jedan od najvećih živućih hrvatskih pjesnika. Bilo bi smiješno da njega netko sputava zato što živi u Radešićima kod Ljubuškog i što je Hrvat katolik, što je oduvijek bio i zbog čega je i šikaniran. Da mu netko osporava da se osjeća kao dio svoje etničke književnosti. To se poštuje i kod