Balada o postolaru

Treba samo potplate zamenit i bit će ko nove”, nasmijao se postolar Tuna uvodeći me u svoju radionicu, smještenu u garaži jednokatnice, gdje je bilo na stotine pari čizama, papuča, tenisica, cipela s niskim i visokim potpeticama. Spremište je mirisalo na ljepilo, obavijajući raznovrsno vrtno cvijeće i kičaste patuljke, a kuća djelovala bajkovito, u ulici koju su preplavila moderna, dograđena zdanja. “Ne damo se moja baba i ja, dok navraćaju mušterije. E, da znaš samo kakvu ukusnu pileću supu kuva, ostani pa probaj”, nastavljao je majstor zanata namještajući naočale s debelim okvirima, krupnije nego njegovo sitno slavonsko tijelo, odavno preseljeno u Zagreb u potrazi za kruhom s bezbroj potplata, naoružano tek drevnim postolarskim mašinama i snovima o boljoj budućnosti. Dolazio sam jednom tjedno, sa smotuljkom obuće za popravak, samo da poput ovisnika udahnem te nevjerojatne mirise ljepila, kože, đonova, starih drvenih kalupa davno izrađenih cipela. Tuna je za svoje poznate mušterije ljubomorno čuvao kalupe uredno poslagane na jednoj stelaži. “Što vas uopće drži u velegradu kada je nostalgija za ravnicom jača od svega?”, interesirah se promatrajući prostrano dvorište, jedno od onih kakva se obično kriju u zaleđima željezničkih stanica, dok vlak usporava trenutak prije kratkog zaustavljanja po malim kolodvorima tek toliko da pokupi nekog namjernog putnika. “Lepo da smo i ovde sačuvali Slavoniju, s verom da su mnoge cipele kročile istim lenijama”, pojašnjavao je starac, odavno umirovljen silom zakona, odmjeravajući gumenu hrpu iz koje će uz pomoć kalupa odrezati dijelove nužne za gacanje blatnim trešnjevačkim ulicama, barem u onim rijetkim neasfaltiranim dijelovima naraslih naselja. Vremena su drugačija, mirio se majstor Tuna, naručujući četiri metra bukovih cjepanica ususret zimi, siguran da će s prestankom dovoza drveta nestati staroga svijeta, jedinog koji poznaje. “Dođi sutra i pozdravi apu, u ovim lakiranim cipelama još će sto svatovskih valcera đuskati”, odjavljivao se postolar nakon ljubaznog odbijanja ručka, jer doimalo se kako bih kvario svetinju umirovljeničkoga objedovanja. Zamagljeni prozori iza resastih firangi ostajali su dijelom privatne sfere javnoga zanatlije, poznatoga samo stanovnicima okolnih kuća i novodoseljenih stanara načičkanih zgrada. Odlazio sam omamljen ljepilom, navučen na postolarsko carstvo, kojemu je uspješno parirala jedino žaga na kotačima – pokretna pila koja je susjedima što su se zimi grijali na drva uredno pred svaku zimu pilila duge cjepanice. Sjeverac je pojačavao svoj ples zapadom metropole i ubrzo sam uronio u sigurnu oazu stana ispunjenoga plodovima centralne toplane. U naša četiri zida stambenoga prostora ništa nije nalikovalo Tuninoj kući, nijedan predmet, unatoč Slavoniji na usnama i u duši. Otac na čestim službenim putovanjima godinama je nosio svoju istrošenu obuću Tuni, nenaviknut na odlaske u prodavaonice cipela, jer je i njemu nedostajala čašica razgovora s komšijom iz susjednoga sela, birtijaška zadirkivanja i vječna nadmudrivanja čije je mjesto bolje iskoristilo općinski novac, ulažući u rasvjetnu i drugu infrastrukturu šorova. Naslijedio sam, prema nepisanom pravilu, oca u opravdanom odsustvu, samo naizgled ravnopravan u međugeneracijskim divanima, za koje je ipak bila potrebna i životna mudrost. Pušeći jeftine cigarete, sljedećim zagrebačkim zorama ponovno sam koračao preko ceste, uz nogometno igralište, zalazeći u Tuninu ulicu, preskačući zarobljeno vrijeme i prostor s druge strane željezne mrežaste kapije. “Moj bajo, dobro si došo, maločas bila inspekcija, naredila da ispraznim sve do zadnjeg para”, orošenih očiju i slegnutih ramena priopćio je vlasnik radionice, siguran da je prijavu poslao netko od ljubomornih susjeda, dobro obuvenih i potkoženih prema posljednjim krikovima talijanske i ostalih europskih moda. “Kako zapečatila, što to znači, da nećete više popravljati obuću?”, zbunjeno sam priupitao ne mogavši pojmiti bol čovjeka koji je jučer imao sve, a danas zapovijed o – napuštanju svega. “Kazna je golema ako ne poslušam, globit će me, neću imati ni za lebac”, uzvratio je psujući društveni poredak i belosvetske nepravde. Krenuo sam za njim u garažu, željan udahnuti njezin jedinstveni vonj. Brižnim pokretom ruku spakirao je košarkaške patike broj 47, promijenjenih potplata, u bijeli papir, kao da mota najljepšu, tek izniklu ružu iz vlastitoga vrta. “Neću ti ništa naplatit, ionako je sve gotovo”, jedva je procijedio nemajući snage karakteristično se našaliti, da mu supruga ne čuje, o snašama koje je zaveo popravljenim cipelama, naplaćujući u naturi Bogom dani talent. Pred bukom administracije njegove su pripovijesti šutjele, pokoravajući se, svjestan da se s rogatima ne vrijedi bosti, jer đonovi moćnika uvijek igraju prljavo i ništa im čisto ne može stati na utabane staze, opravdavane propisima. “Dajte uzmite hiljadarku, trebat će vam”, nudio sam majčinu novčanicu predviđenu obiteljskim proračunom znajući da je potrebnija nego ikada. Stidljivo je Tuna uzeo ponuđeni novac dozivajući suprugu da pristavi vodu za tursku kavu, gorku, najgorču koja se može skuhati. “Dobar si ti momak, a Tuna sada može prdnuti u fenjer, ako još ima petroleja u njemu”, tražio je posljednje tragove humora u razočaranom biću sumnjajući u opravdanost svih ranijih odluka. Ispili smo nadušak kofeinsku tekućinu sluteći neminovnost rastanka s ustaljenim pravilima protokola. Posvijestio sam da postolarsko dvorište više neće mirisati ljepilom, jer garaža mora biti ispražnjena, ostati ono što nikada nije bila – prazan prostor za automobil koji u nju nikada neće biti parkiran. Mahnuo sam, noseći vrećicu s Tuninim popravcima, vjerujući kako će izdržati do budućeg, makar i poskrivećki napravljenoga zahvata. -“Kuća se prodaje”, stajao je natpis kada sam, praznih ruku, naišao tjedan dana kasnije. Dvorište slavonskog postolara ispunjavala je pustoš. Otvorio sam hrđava vratašca, dozivajući poznato lice. Šutnja. Zaključana garaža. Pokucao sam. Nitko nije odgovarao. I šljiva me nakostriješeno promatrala. “Uzalud tražiš, mladiću, otišli su zauvijek Tuna i žena mu”, začuo sam nepoznati glas s leđa. Visoki, brkati čovjek, s fasciklom na krombi kaputu, zurio je poput domaćina, iako se nisam osjećao potpunim strancem na onoj adresi. “Otišao, kako otišao, mora biti tu negdje, pa još je prije nekoliko dana popravljao cipele”, ugrizoh se za jezik pred neznancem. “Što će uopće raditi postolar u ovom kvartu? Niknut će prema građevinskom planu zgrada s poslovnim prostorom i ugostiteljskim objektom, a cipele su pojeftinile, mogu se kupiti na svakom koraku”, dobacio je brko, očito poslan sa zadatkom da odvrati stare mušterije. “Vi se jamačno šalite, kako ću ocu objasniti da mu Tuna više ne može zamijeniti potplate ili zakrpati rupe na obući?”, naivno izrekoh, iako se nisam morao pravdati bezosjećajnom tipu. “Imaš točno minutu da napustiš ovaj objekt, predviđen je za rušenje, neće se on ni prodavati niti će itko u njemu popravljati obuću na crno”, razmahao se čova. Želeći potkrijepiti njegove riječi, Tuninoj kući približavao se gigantski žuti bager, s isturenom zlonamjernom grabilicom. Stojeći na razmeđi epoha, legao sam nasred ostavljenog dvorišta, i one obnovljene patike zasjale su na listopadskom suncu, usamljene i svete. “Neka znaju da imovina posljednjeg postolara nije otišla bez predaje”, pomislio sam trenutak prije nego što je vozač bagera, plaćen da vozi, a ne da razmišlja, oskvrnuo Tuninu kapiju, spreman uništiti sve što smeta gumama na putu. Sve što je postojalo. Tišina.