Mi smo u gimnaziji uz latinicu učili i glagoljicu, ćirilicu i goticu
Promijenili su nam četiri strana jezika, kaže bivši gimnazijalac
Marijan Rihtarić: Za razliku od današnjih maturanata, malo smo izlazili. Bavili smo se sportom i pjevali u zboru
U vrijeme NDH promijenio se i pravopis pa više nije bilo bijelo nego bielo, bicikl je postao međunožno guralo, a djeca su se i tada tome rugala irena.kustura@vecernji.net Ispiti na državnoj maturi su nam teški, traže od nas previše detalja pa i stvari koje nismo radili u gradivu, previše je pisaca, moramo puno toga pročitati, žale se ovih dana maturanti kojima su 6. lipnja počeli testovi iz državne mature, a završit će 27. lipnja. No državna matura, a ni školovanje nikada nije bilo lako i uvijek se trebalo potruditi za dobru ocjenu. Potvrđuje nam to i umirovljenik Marijan Rihtarić koji je više razrede gimnazije pohađao u vrijeme Drugog svjetskog rata. – Vidite ovu sliku, to smo na četrdesetoj godišnjici mature u svibnju 1986., tu smo još uvijek ispred naše gimnazije, nekada najljepše gimnazije u Zagrebu. Samo nekoliko dana nakon toga Peta gimnazija je iseljena iz tog prostora i prebačena u sjeverni dio zgrade, a u njezin prostor uselio se Muzej Mimara. Najljepšu gimnaziju su uništili – s dozom gorčine, sjetno kaže 88-godišnji Marijan Rihtarić, koji je davne 1946. godine maturirao u Petoj, tada realnoj, muškoj gimnaziji. – Težak je bio život i školovanje moje generacije. Rođeni smo u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, živjeli smo u Kraljevini Jugoslaviji, Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, socijalističkoj Jugoslaviji i dočekali Hrvatsku – kaže Rihtarić objašnjavajući da je osnovna škola tada trajala četiri godine, a gimnazija osam.
Ruski nakon oslobođenja
Nakon četiri godine gimnazije oni koji su željeli završiti školovanje polagali su malu maturu. – Sa mnom u razred išao je i Bernard Vukas, on je položio malu maturu i posvetio se nogometu. U prvom razredu gimnazije dobili smo prvi strani jezik – francuski, a u trećem drugi – njemački. Međutim, kad je nastala NDH, prvi jezik postao je njemački, francuski su izbacili, a uveli talijanski. Promijenili su i pravopis pa smo umjesto ijekavice učili iekavicu, Više nije bilo bijelo, nego bielo, nije bilo radio, nego krugoval, film je postao slikopis, a bicikl međunožno guralo – kroz smijeh se prisjeća dodajući da su se i tada kao djeca tome rugali. No promjenama nije bio kraj jer su nakon oslobođenja Zagreba kao strani jezik dobili ruski. Učili su ga jednu godinu, ali su ga polagali na maturi. – Nije bio problem, znali smo ćirilicu jer smo je učili u školi, a uz nju i latinicu učili smo goticu i glagoljicu. Na maturi smo polagali hrvatski jezik, a na popisu su bila 52 književnika plus gramatiku, strani jezik, matematiku, povijest i geografiju. U dva razreda bilo nas je ukupno osamdesetak maturanata i zajedno smo u gimnastičkoj dvorani polagali maturu. Dobili smo pitanja, sjedili smo u šest redova i svaki red je imao drugačije zadatke. Iz hrvatskog smo dobili jedan ulomak književnog djela, morali smo znati tko je autor, koje je djelo i sve o autoru . Osim toga, polagali smo i gramatiku i nije bilo lako. Ipak, maturirao sam s vrlo dobrim – kaže Rihtarić.
Više reda i poštovanja
Za razliku od današnjih srednjoškolaca za vrijeme gimnazijskih dana malo su izlazili. – Bavili smo se sportom, pjevali u zborovima. Rijetko se išlo na ples, a s djevojkama se nismo družili. U istoj zgradi gdje je bila naša gimnazija, samo na sjevernoj strani, bila je Treća ženska gimnazija. Poznavali smo se, ali ne i družili. I moja je supruga iz Treće gimnazije. Ali upoznali smo se kasnije, nakon rata na radnoj akciji Studentski grad – kaže Marijan Rihtarić prebirući po fotografijama i sjećanjima. U to vrijeme u Zagrebu je, kaže, bilo pet realnih muških gimnazija, dvije muške klasične te tri ženske realne. Zadnje zagrebačko naselje na zapadu bila je Ljubljanica, dalje su se nizala polja i sela gdje je danas Špansko, Malešnica... Nakon gimnazije upisao je studij engleskog i njemačkog u Zagrebu, a cijeli je život radio u trgovini. Iz njegova razreda danas ih je šestero živih. – Njih petorica i ja. Napišite obvezno njihova imena. To su Zvonko Jančiković, glasoviti arhitekt Dominik Kunkera, Mladen Vidović te dvojica koji žive u Americi, psihijatar Zorislav Greblo i Krsto Prelec. Iz mog razreda nitko nije upisao pravo. Previše smo se nepravdi nagledali – kaže i dodaje da je nekada u školama bilo više reda i poštovanja prema profesorima.