NE ŽELIM DA KAZALIŠTE BUDE POLIGON ZA POLITIČKO DJELOVANJE

Ne želim da kazalište bude poligon za političko djelovanje. Voljela bih da ono opet postane hram umjetnosti u kakav sam i sama prvi put ušla kao dijete“. Te dvije rečenice prepisao sam iz programa kojim se akademska glumica i producentica, Riječanka Ana Vilenica javila na natječaj za intendanta HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci. Koliko je poznato, njezin protukandidat bit će dosadašnji ravnatelj riječke Opere te sadašnji v. d. intendanta Marin Blažević, prvi suradnik bivšeg intendanta Olivera Frljića koji na riječkoj intendantskoj fotelji nije izdržao ni dvije sezone. Kakve šanse za intendanturu ima Ana Vilenica? To u prvom redu ovisi o Kazališnom vijeću riječkog HNK, o riječkom gradonačelniku Vojku Obersnelu i njegovu pročelniku za kulturu Ivanu Šararu, a tek onda o ministru kulture koji riječki izbor tek mora potvrditi ili ne potvrditi. A kakav je program Ane Vilenice? Sama kaže da ima eklektičan pristup kojim razlikuje samo dobro i loše kazalište. Vilenica tvrdi da kazalište nikako nije samo preslika stvarnosti te da ono ne ulazi samo i isključivo u domenu aktivizma i nije tu samo da propituje i kritički sagledava postojeće društveno političko stanje. Misli da kazalište ne smije riskirati da postane samo politički pamflet koji sagledavajući samo jednu istinu postaje ideološki obojeno. Vilenica misli da umjetnost svijetu donosi i ljepotu i ozdravljenje duha. Ali ne bavi se samo iluzijama. Uočila je da je kazališna zgrada u jako derutnom stanju pa želi uključiti europske fondove u njezinu obnovu. Želi povećati vlastiti kazališni prihod, ali se i obraćati publici koja ima različite ukuse te izbjeći jednoobraznost i jednoumlje. Objavila je i imena suradnika, pa bi ravnatelj Hrvatske drame bio Samo M. Strelec, Talijanske drame Tomas Kutinjač, Baleta Andrei Köteles, a Opere Frana Marija Vranković. Novina bi bila vraćanje mjuzikla i operete na riječke kazališne daske. Tako bi prve sezone riječka publika gledala mjuzikl „Kralj je gol“Alfija Kabilja o čuvenoj rapskoj nudističkoj epizodi engleskog kraja, a slijedila bi opereta „The Mikado“Gilberta i Sullivana, praizvedba mjuzikla „Veli Jože“Mire Gavrana i Elvisa Stanića te mjuzikl „Poljubi me, Kato“Samuela i Belle Spewacka. I da. Tu je i program za djecu, od dramatizacije knjige „Pale sam na svijetu“Jensa Sigsgaarda, do „Družbe Pere Kvržice“Mate Lovraka ili pak „Plesne haljine žutog maslačka“Sunčane Škrinjarić. Naravno, o novom intendantu riječkog kazališta koje ima monumentalnu zgradu s freskama Gustava Klimta i u kojem je svojedobno dirigirao i Giacomo Puccini (a koje ovog lipnja na programu ima samo dvije predstave!?) zadnju riječ će reći političari. Oni isti koji su za intendanture Frljićeve prethodnice omogućili da neki redatelji u Rijeci dobivaju honorar za jednu predstavu od 120.000 kuna. Hoće li ih barem rezultati dviju državnih revizija opametiti? “Vjerujem da se kod vas netko, kad se upušta u strane jezike (pa i mrtve), može s nekim konzultirati, ako nije sasvim siguran”, piše nam čitateljica i nastavlja: ”jer inače ne bi 19. svibnja na 42. stranici, u podnaslovu, napisao: ‘Lovren, naš reprezentativac ‘non grata’, nije uspio...’. Naravno, ovo ‘non grata’ može, u ženskom rodu, isključivo stajati ako mu prethodi riječ ‘persona’... Ovako – ne ispada baš jako pismeno.” Na 24. stranici: Na Ilici i Aleji Bologne... To postaje svakom godinom sve jači epidemijski slučaj. Po uzoru na govor u nekim drugim krajevima, mnogi nas novinari uče da moramo ići posvuda “na“... Prije se “na” išlo, recimo “na brdo“, pa i “na stadion”, “na otok”, bili smo i “na cesti“, ali u naselju, kvartu, u određenoj ulici. U Zagrebu se, tako, kao što znate, ide na Tuškanac, Sljeme, ali u Maksimir (kvart, park), Jankomir, Sesvete... vozi se, ili posjećuje nekoga, u Ilici... Jednostavno, kao i u svakom dijelu svijeta, te se suptilne lokalne razlike uče na licu mjesta. (Kao što je zgodno – već sam pisala – naučiti ili provjeriti koje se stare, veće ili manje, zagrebačke ulice zovu “cestama“...) Malo o jednom stranom imenu (20. 5., zadnja stranica): Ispekli pizzu dužu od... ‘... klasična je pizza margarita..’. ‘... u čast posjeta kraljice Margarite...’. Mislim da ime ovako pisano, nije ni hrvatsko (?), a bome ni talijansko. Naime, ta pizza je “složena”(crveno-bijelo-zeleno, rajčica, mozzarella, bosiljak – boje talijanske zastave) i, navodno, servirana prigodom posjeta kraljice Margherite zavičaju pizze, Napulju, dakle – pizza margherita. (Talijani, u svojoj Wikipediji, međutim, napominju da je ta pizza rođena već davno prije toga posjeta. A novinar Večernjeg lista još piše da je ‘izmišljena u čast posjeta kraljice Margarite Italiji...’. E, sad, odakle je Margherite došla ‘u posjet Italiji’? Bila je kraljica Margherita od Savoje, a budući da (ujedinjena) Kraljevina Italija postoji od 1861. godine, ne znam kako je to Talijanka – barem po državljanstvu, a je li bila neke druge krvi, nisam istraživala – Margherita došla ‘u posjet Italiji’)”, završava pismo čitateljica. ..... E-poštom javio se čitatelj: “U petak, 20. svibnja na 47. stranici tekst ‘Matuš: Seks na Euru 1960-ih bio nam je strogo zabranjen’, izvučeni dio teksta “6 Hrvata igrala su za Jugoslaviju ...’ Brojka 6 čita se šest, što bi značilo da izvučeni dio teksta glasi “Šest Hrvata igrala su za Jugoslaviju ... . To ‘ne hoda’. Čini mi se da su moguće dvije ispravne verzije: ili ‘6 Hrvata igralo je za Jugoslaviju ..’ ili ‘Šestorica Hrvata igrala su za Jugoslaviju ...’” ..... “Malo iz prehrambenog svijeta. Inače, šarmantni savjeti...(nedjelja, 19. svibnja, 39. stranica). U naslovu “Biciclete”, a ja ne vjerujem da to u Ferrari pišu s jednim “t”! Vidim da je takav, recimo, rumunjski pravopis”, piše čitateljica i dodaje nekoliko šlamperaja: “’... da prođete kroz Palazzo dei Diamanti sagrađenu...’ (u ovom slučaju, na tal., muški rod!). ‘Možete ga povoljno iznajmiti... (bicikl)’. Turistu sigurno nećemo savjetovati da ‘iznajmi’ bicikl, nije ga ponio sa sobom pa hoće na njemu zaraditi, nego ga želi, valjda, ‘unajmiti’. A tu su i ‘tortelini’, smeta mi da nemaju dva ‘l’, osim ako ih ne smatramo već posve udomaćenima i u širokoj primjeni i u Hrvatskoj. U tom se slučaju ispričavam. I još: ‘No nipošto ne naručujte ‘alla bolognese’, već ‘alla ragu’. Neće baš biti alla ragu nego al ragú! I s akcentom.”