Iza ovog cirkusa je želja da se ništa ne mijenja

Vode i šume trebaju ostati u vlasništvu države, željeznički sektor, ono što je doista od strateškog državnog interesa, a sve ostalo treba privatizirati, ali jasno i transparentno. Očito se političari koji cijeli život rade u državnom sektoru boje da bi i

Nije li cilj cijelog cirkusa usmjeravanje reformi na kolosijek koji odgovara dvjema velikim političkim opcijama i njihovim satelitima?

Svima su puna usta reformi. I svi znamo da su nam hitno nužne reforme na svim razinama. Ali nije li sadašnji politički cirkus rezultat bježanja od tih istih reformi? Nije li cilj cijelog cirkusa usmjeravanje reformi na kolosijek koji odgovara dvjema velikim političkim opcijama i njihovim satelitima? Nije li pozadina cijelog ovog cirkusa da se iz temelja ništa ne mijenja, nego da se samo ušminkavaju procesi koji bi dali privid reformi, a da se zapravo ništa posebno ne promijeni? S pravom se mnogi ovo sve češće i više pitaju. Bez obzira na lutanja mostovaca, bez obzira na to što su i njihovi prijedlozi reformi zapravo često išli na određenu redistribuciju javnog novca, da i drugi dobiju, a ne samo SDP i HDZ, ipak su njihovi prijedlozi duboko udarili na interese poglavito ovih dviju najvećih stranaka. Kad smo posljednji put čuli nešto o gospodarskom programu HDZ-a? Nitko ga više i ne spominje. Ali zato stalno slušamo o policiji i tajnim službama. Jesmo li čuli ikakav pametan program na temelju kojega bi SDP tražio natrag vlast? Ne, program je doći na vlast! Dalje ćemo lako. Ili program HDZ-a – ostati na vlasti, dalje ćemo lako! No da su reforme mnogima problematične, bilo je jasno kad je u javnosti malo jače nametnuta tema preustroja Hrvatske, ponajprije ukidanja županija. Odmah se na svim stranama stvorio ogroman otpor samoj ideji, otpor koji su pokazali i lijevi i desni, otpor kojemu je obol dala i predsjednica te time pokazala da ni ona nije ili ne razumije problem iako je pričala da narod želi reforme. Ali reforme mahom ne žele oni koje je taj birao. Međutim, ni narod nije baš za promjene, koliko god većina ljudi deklarativno bila za njih. Jer kad se treba početi mijenjati, teško se odviknuti od starih navika. Kad su županije u pitanju, argumenti se vuku najčešće iz prošlosti, a ne za budućnost. Pa je argument da ih je tako zamislio Franjo Tuđman, pa da će ukidanje donijeti sukobe, da će regionalni pristup podijeliti opet Hrvatsku, a onda i da su one funkcionalne jer da one najbolje znaju što treba ljudima, da će nam pomoći fondovi Europske unije… Najviše se ljude išlo plašiti negativnom kampanjom, da kako će sad ostati bez svoje županije i morati ići pod drugi grad? Umjesto argumenata, nove podjele. Kao da nismo već i ovako dovoljno podijeljeni. Jedno je sigurno, stranačka mašinerija obiju velikih stranaka ne želi radikalne promjene jer u tom slučaju dolazi u pitanje njihovo dosadašnje funkcioniranje, u pitanje dolazi stranačka baza, stranački uhljebi… Svima su javno puna usta reformi. Ali kakva reforma ako se na lokalnim razinama u javnoj sferi zapošljava isključivo prema podobnosti, interesima, obiteljskim vezama? Čemu svi mogući natječaji ako su oni samo paravan za već dogovorene poslove iza zavjese? Što da rade ljudi, posebno mladi, koji nemaju nikakvo zaleđe, kako da oni dođu do posla? Naravno, kako je kriza veća, a javnog novca sve manje, pošast takvog ponašanja sve je veća. Jer je mnogima u interesu namjestiti se negdje na teret proračuna i tako riješiti egzistenciju. Kakav privatni sektor? Zašto riskirati? Koliko je neodgovornosti najbolje je pokazala ovih dana Milanka Opačić, inače jedna od najnesposobnijih u bivšoj Vladi SDP-a, osoba bez dana radnog staža u realnom sektoru, kad je javno rekla da je premijer Orešković vrlo opasan za Hrvatsku jer da raspro- daje sve što vrijedi. Možda bi se prvo trebala zapitati što je sve to rasprodao SDP kad je bio na vlasti? Možda da se sjeti Račanovih i Linićevih rasprodaja? No nije u tome problem. Je li u cijeloj zapadnoj Europi kojoj svi težimo sve rasprodano? Vode i šume trebaju ostati u vlasništvu države, željeznički sektor, ono što je doista od strateškog državnog interesa, a sve ostalo treba privatizirati, ali jasno i transparentno. Očito se političari koji cijeli život rade u državnom sektoru boje da bi i njihova radna mjesta mogla doći u pitanje kada bi se počeli birati najsposobniji, a ne najpodobniji. Briga njih za državne interese, ove izjave služe samo za manipulaciju običnim narodom. Milanka Opačić je u biti u pravu. Jer gdje će se partijski zaslužnici zapošljavati ako Orešković ili netko drugi sve rasproda? Boli glava! No ne samo da boli od nje nego od mnogih takvih likova koji nam kroje budućnost prema vlastitoj mjeri. Oni se bore za svoju, a ne za našu egzistenciju. Iako ih mi plaćamo da se bore za nas, oni se bogate na naš račun. Oni ostaju, a mladi odlaze! Dokad tako?