Paulu Simonu premalo je 12 tonova u glazbenoj skali

Glazbenik novim 13. solističkim albumom “Stranger To A Stranger” pokazuje da je u 75. godini željan istraživanja Arsen Oremović Najnovijim, trinaestim solističkim albumom “Stranger To A Stranger” Paul Simon pokazuje da je u 75. godini željan istraživanja novih formi u širokim okvirima folk i kantautorskog rocka, a posebno onih kojima se priklonio početkom 1980-ih kada je svoj izričaj oplemenio utjecajima tradicionalne afričke glazbe. “Stranger To A Stranger” pojavio se prije nekoliko dana i dobio primarno pohvalne reakcije jer je osjetno da Simon ne radi albume na silu i na već prokušane načine, nego materijale koji to zavređuju dugo u sebi kuha i pronalazi najprimjerenije oblike unutar istraživačkih niša koje ga zaokupljaju u određenom trenutku.

Ritam i atmosfera

Dva su primarna utjecaja odredila zvuk ovog albuma. U pjesmama “The Werewolf”, “Street Angel” i “Wristband” uzeo je za suradnika talijanskog producenta i DJ-a Cristiana Criscija koji je privukao njegovu pozornost elektroničkim sempliranjima afričkih plemena, bendova i izvođača. Njegov doprinos u ovim pjesmama ne vodi ni u kojem trenutku u elektronsku hladnoću; štoviše, uvodna “The Werewolf” gotovo je isključivo svedena na efektan ritam i atmosferu, što je odlika ovog albuma više nego prethodnih iako ni on nije lišen zavodljivih Simonovih melodija i glasa (“Insomniac’s Lullaby”, “Stranger To A Stranger”).

Novi umjetnički poriv Simon je našao u instrumentima ekstravagantnog povjesničara glazbe Harryja Partcha

Finese i osjećaji

Na razini ezoterije još je zanimljivije da je u nekim pjesmama Simon posegnuo za djelom ekstravagantnog i “pomaknutog” glazbenog povjesničara Harryja Partcha koji je sredinom prošlog stoljeća izradio niz osebujnih instrumenata zasnovanih na njegovoj teoriji da glazbena skala nema uobičajenih dvanaest tonova, nego četrdeset tri. Tako veliki raspon tonova unutar bazično istog prostora omogućio je mikrotonalnu podjelu koja, po Simonovim riječima, prožima cijeli album. Pitanje je do koje mjere prosječni slušatelj može primijetiti takve finese, osim eventualno generalno osjetiti nešto drukčiji “osjećaj” albuma, ali sasvim je dovoljno da je Simon u Partchovim instrumentima kao što su “cloud chambers”, “cromelodion”, “quadrangularis reversum”, koji su izvrnute (ili nadograđene) varijante marimbe, klavijatura i drugih instrumenata, našao novi umjetnički poriv i da je, poigrajmo se nazivom jedne njegove pjesme, još pustolovan nakon toliko godina.

Partch je quadrangularis reversum sagradio 1965. kao zrcalnu verziju svoje dijamantne marimbe

Pustolovan i zanimljiv Simon je i albumom “Stranger To A Stranger” pokazao da se glazbu ne “odrađuje” na silu

Harry Partch Glazbeni je povjesničar izradio instrumente zasnovane na teoriji da skala ima 43 tona