Zaštita manjina nazadovala otkako smo u EU

Kako će prosječan glasač HDZ-a u Drnišu ili Vinkovcima prihvatiti mogućnost da se HDZ odrekne Zlatka Hasanbegovića kako bi mogao koalirati s Miloradom Pupovcem i njegovim SDSS-om? To se pitanje opravdano nameće dok gledamo očajničke pokušaje Karamarkova HDZ-a da formira novu vladajuću većinu u Saboru, a jedan od logičnih odgovora mogao bi biti da će to biti onaj glasač koji se prisjeća jednog takvog presedana. Kako će HDZ-ov birač to prihvatiti? Isto kao što je potkraj 2007. prihvatio činjenicu da Sanaderov HDZ nije mogao koalirati s HSP- om, a mogao je sa SDSS-om. No, vremena su se promijenila i okolnosti u kojima je nekad bilo moguće da HDZ odbije koalirati s desnijima od sebe, a prihvati koalirati sa SDSS-om danas više ne postoje. Ne postoje iz dva razloga. Prvo, Karamarko je odveo HDZ puno desnije od desnog centra u kojem ga je nastojao usidriti Sanader. I drugo, briga i tolerancija prema nacionalnim manjinama u hrvatskom društvu napredovala je u godinama u kojima smo pregovarali i nadali se ulasku u Europsku uniju, ali i nazadovala otkako smo završili pregovore i

Ne treba zatvarati oči pred kritičkim izvješćima Vijeća Europe o pogoršanju manjinskih prava u Hrvatskoj

ušli u EU. Tu činjenicu potvrđuje i posljednje izvješće savjetodavnog odbora Vijeća Europe koji nadzire provedbu konvencije o zaštiti nacionalnih manjina u Hrvatskoj. To izvješće bilježi porast nacionalizma, političke radikalizacije i govora mržnje, što sve ima negativan učinak na uživanje manjinskih prava. Prije tog izvješća, povjerenik za ljudska prava u Vijeću Europe Nils Muižnieks također je zaključio da je Hrvatska donedavno bila uzor po pitanju zaštite prava manjina, ali da sada ide unatrag. Takva upozorenja iz Vijeća Europe (organizacije u koju je Hrvatska primljena 1996.) ne treba ignorirati. Jer, bilo kakvo narušavanje prava manjina ne šteti samo tim manjinama nego i strateškim interesima Hrvatske. Interes Hrvatske nije da bude percipirana kao zemlja koja je odglumila transformaciju u pluralističko, tolerantno društvo, nego kao zemlja koja se u toj transformaciji trajno mijenja na bolje. Hrvatska je dovršila pregovore s EU tako što je dobila svojevrsni “kredit”: izbjegla je postpristupni nadzor, tzv. monitoring, upravo zbog povjerenja da će nastaviti graditi pluralističko društvo i bez pritiska izvana. Takav “kredit”, to povjerenje EU, Hrvatska je dobila među ostalim i zahvaljujući zalaganju predstavnika nacionalnih manjina, uključujući i predstavnike SDSS-a. Bio je to najbolji primjer kako se i predstavnici srpske manjine, boreći se za svoje manjinske interese, istodobno mogu boriti za hrvatske nacionalne interese, a to je bio ulazak u EU samostalno, po vlastitim zaslugama, izvan “balkanskog paketa”. Osjećaju nazadovanja koji je uslijedio pridonijela je i bivša vladajuća garnitura, među ostalima i bivši predsjednik Ivo Josipović koji je možda imao niz opravdanih razloga da kritizira Milorada Pupovca, ali je istodobno signalizirao desnici da je javno prozivanje predstavnika srpske manjine društveno prihvatljivo i sasvim normalno. No, pravo nazadovanje u političkoj korektnosti i stupnju tolerancije prema manjinama dogodilo se u HDZ-u i na desnici. Danas, kad je HDZ-u potreban svaki glas u Saboru, pa i glas SDSS-a i predstavnika drugih nacionalnih manjina, vidimo koliko je mostova za potencijalno novu koalicijsku suradnju uništeno. Neki od tih mostova mogu se popraviti. Za Hrvatsku bi bilo dobro i korisno da HDZ ponovo postane stranka koja je u stanju koalirati sa SDSS-om. Ipak, treba priznati da trenutačno to izgleda gotovo nemoguće. Pupovac i Furio Radin govore da ne mogu podržati HDZ- ovu Vladu u kojoj bi sjedio netko poput Zlatka Hasanbegovića. HSP AS, krajnje desno sidro HDZ-ove Domoljubne koalicije, najavljuje da ne bi mogao podržati HDZovu Vladu koju podržava i SDSS. Samo vodstvo HDZ-a danas je prepuno ljudi kojima se prva reakcija kad netko ističe neriješene probleme koji muče manjine svodi na “sami su si krivi” ili “ako im se ne sviđa ovdje, neka idu gdje im je bolje”. A reakcija visokih dužnosnika najveće stranke u jednoj državi članici EUa trebala bi biti svakakva samo ne takva. U slučajevima kad su manjine zabrinute (bez obzira na to je li ta zabrinutost utemeljena u stvarnosti ili je prenapuhana) trebao bi se oglasiti alarm, trebalo bi ih ponovno uvjeriti da nemaju razloga biti zabrinute i vratiti ih u dijalog. To je rekao povjerenik za ljudska prava Vijeća Europe Nils Muižnieks nakon što je potkraj travnja posjetio Hrvatsku. Bilo bi dobro kad bismo taj princip shvatili i sami, bez podsjećanja iz Europe.