Htjeli smo zastavu hrvatsku i opet ćemo je htjeti

Rođen je u Splitu, gdje je završio i gimnaziju, a potom u Zagrebu i Medicinski fakultet, na kojem je bio profesor, sve do odlaska u Split, gdje je profesor na Medicinskom fakultetu od 2008. Usavršavao se u SAD-u i Njemačkoj a bio je i gostujući profesor na Institutu “Max Planck” i na Sveučilištu Connecticut (Farmington). U Domovinskom ratu organizirao je humanitarni konvoj za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu. Dobitnik je nagrade “Večernjeg lista” za kratku priču 1992. Ušao je u nekoliko antologija i zbornika priča, pa tako i u zbornik “Liječnici pisci u hrvatskoj književnosti od Dimitrija Demetra do danas”, izdanje HAZU, 2008. Poznat je i po svojim knjigama “Snijeg u Splitu”(1967.) i “”Plaču li anđeli?”(1997.) (ts)

Za mojega je oca u domobranstvu bio tek cvijet pravih Hrvata, ali korijen je sezao mnogo dublje, točno u očevu mladost, u kraljevu Jugoslaviju, kad je on bio malen, crn i gladan, ali žilav k’o jasen, naročito u rukama, jer je puno kopao, i mogao je vola na zemlju oboriti – da je tribalo. Već su bili Stipicu Radića ubili, na viri i na Bogu, ‘ko je zna’ da će ga ubit’, branili bi ga da smo znali, ne bi ga bili ubili da nije u Beograd išao. A išao je, gospodin veliki, ali za Hrvatsku glavu riskirao i dao, nu, koliki su je riskirali i koliki su je dali… I onda je bilo neko (meni) nejasno glasovanje, gdje su Srbi (otkud odjednom Srbi u Šestanovcu?!) krali glasove, presipajući kuglice iz Mačekove žare u jerezinu (o jerezi su u mojoj miloj školi nejasno govorili!), a tata je odmah vidio što rade, pazio je, pazili su i drugi naši, ali on je prvi vidio. Nu, prisiplju, ne boje se, naočigled kradu. A, boge mi, ne bojimo se ni mi! Pa je skočio, nije dao, i čini se da je neke hvatao za prsi, bit će i po dva, a nekoga je definitivno oborio na kamenu gomilu... I drugi su oborili, povaljali sve po ledini, ‘ko je vidio Radićeve glasove krast’, da nisu krali ne bi ih ni ogrebali, lipo smo ih pozdravili kad smo došli na glasovanje, jesmo se prije bacanje kuglice prikrstili, jesmo, ali krstit’ tada još nisu branili, to su tek posli’ rata, komunisti... Znali smo da ćemo dobit’, ali isto smo se krstili. Uvik se triba krstit. Prošla dva dana, a eto ti đendari u Marušića komšiluk, mojemu dje- du na vrata. Traže mojega oca. A on je već bio sakrio pušku u Ljut, opasno je da nađu pušku, je’ lovačka, stara dvocijevka ostraguša, ali oni plijene i zatvaraju k’o da je prava vojnička. Njemu je majci ne će nać’, ne boj se, njemu je ne bi ni Stipić Lesandrić našao, neka mu je Ljut k’o nami dnevni boravak. Uglavnom, žandari su pušku tražili i nisu je našli, ali svejedno su oca pod puškom odveli u Ljut, daleko prema Zadvarju. Tamo su ga, daleko iza Donje Pasike, bliže Cetini, vezali ga za dub pun mrava koje je on zvao „prčiguzi“, iako tada nitko nije bio čuo za homoseksualnost općenito, a ni danas se za mravlju ne zna specifično. Ocu je ta podvrsta mrava služila kao ilustracija režima stare Jugoslavije, srpskoga kralja i mrskih srpskih žandara i kojega „našega posrbice koji je radi plaće ušao u žandare“. Žandari su, naime, hrvatske domoljube (tada ih još nisu nazivali ustašama, nego katolicima) koje nisu pretukli, zatvorili ili ubili, vezivali za hrastove nastanjene mravima prčiguzima i tako ih ostavljali po nekoliko dana, povremeno obilazeći hrastić, pazeći se mrava i da netko krivca nije odvezao ili mu donio vode ili, ne daj, Bože, komadić kruha (mesa nije bilo, nego samo za velike blagdane). I tu je otac ostao vezan više od dva dana, bez hrane i vode, bolje da se o tome ne priča... Onda je naišao netko iz sela i oslobodio ga, otišao je kući vidjet’ ima li što jesti, a brat Ivan mu je rekao da momci iđu u crkvu po hrvatsku zastavu. Pa nije ni jeo, a ničega za jelo nije ni bilo („k’o glad i sirotinja!“), nego se presvukao u misnu odjeću, vode napio i hajd’ crkvi. Kad kod crkve – skupili se momci, ima ih dvista, „daj zastavu hrvatsku, daj zastavu hrvatsku!“A svećenika nema, sakrio se, poslije se otkrilo, kazala ga Anđe Mandušića, njojzi je rođak i ona ga sakrila, a poslije kazala, ne mogu ženske tajnu držat’. I oni ti onda sami uzeli zastavu iz crkve, da će u Blato, pronit’ zastavu, dignit će se i Blaćani, ‘oće i oni i Kreševljani, žešći su i od nas. Kad na Radmenici – „pijum“– puče puška, zrno priko njih. Sageli se iza stina, iza graba, gledaju, gledaju – dva đendara klekli na srid ceste i u njih ciljaju. Kud ćeš sad’? Ubit će, nemamo mi ništa, puške u Ljuti, a i odnijo ti đava puške, ne smiš’ nosit puške, unda bi došla vojska, a s vojskom se ne može... Kad, moj sinko, skočiše Merćepi, skočiše Mandušići, Kekezi, Vukušići… Brđanima je slađe golin’ rukan’ na nož skočit’ nego se pečene janjetine najist’. A moj otac nije dao, „nu, nu, pomalo, pomalo, oko gruna, iza stina“i bogme oni opkoliše đendare. – Možete jednoga ubit’, ali unda ste gotovi – viknuo im je da ga dobro čuju. Vide i đendari da tute šale nema, pa bacili puške i plaču, nemojte nas ubit’. Nu, di će ljude ubit’, neka su Srbi („svi su ti đendari bili Srbi, samo di koji naš posrbica“). Nego mi uzešmo puške, đendare ni vezali nismo, nego ih na Šestanovac sa sobom poveli, ‘nako, između nas. Tamo ih pridali načelniku, a mi udri pivat’ hrvatske pisme. E, ali već po noći đendari došli po me’. Vezali me, pa na Šestanovac, bacili u jedan podrum. A tamo već naši’ bit će deset, ne vidi se u mraku. Sutra oko podne, da će nas vodit u Split, u zatvor. Izveli nas iz podruma, a kad tamo – moj sinko – izaša’ narod, ljudi se obukli, uredili, cure u nošnjama, sve okićeno, piva se, pleše – došli nas ispratit. Dernek, a svetac nije. Vidin ja – i đendarima je vuna, ne tuku nas, nisu ni poslije u teretnjaku, jesu nas nabili jedne priko drugi’, ali tukli nisu. Kad u Splitu, lezi u zatvoru, lezi, pozvaše me prid sudca. Zvali jednoga po jednoga, mi se dogovorili da nismo krivi i gotovo, tili smo zastavu hrvatsku i opet ćemo je tit’... Kad sudac – oslobađa me i nudi mi posa’ u policiji! E, ne ću! – Zašto nisi uzeo posao u policiji? – poletih ja pitati, jer me uvijek, makar i retrogradno, užasavala tatina patnja s nemogućnošću nalaženja posla. – Da ne bi mene privarili – nasmija se otac dobrohotno na moju naivnost – uzmu te u policiju i unda te po noći šalju u zatvor tuć’ komuniste. A di ću ljude tuć’ to su obalni radnici, sirotinja k’o i ja. I majčini sinovi k’o i ti. Dica. A ‘ko je vidijo dicu tuć’?