Navijačkom teroru sada mora doći kraj

Nogometni poglavice htjeli su državu u državi, a državni su poglavari na to pristajali bojeći se prozivanja za diktatorske metode

Predugo su sportske i političke vlasti trošile vrijeme na razdvajanje prostora svojih utjecaja, umjesto da su gradile zid protiv divljaka Slavni pisac Albert Camus nije mogao misliti na hrvatske navijačke horde kad je smišljao epitaf za posljednje počivalište nasilnika svih vrsta i boja: “Divljaštvo nikad nije privremeno”! Tko još na Malti, prije desetak godina, nije razumio da u “navijačkom” ludilu ima sistema i da se obnalja na tekućoj traci svih vrsta popustljivosti, ne može danas prati ruke od odgovornosti za najnovije divljanje.

Nasilje bez granica

Tko je sve fizički odgovoran, koja lica i s kakvim biografijama, to je na različitim službama da konačno skinu maske s njihovih lica. Stvar je postala suviše ozbiljna kad jedna moćna, talentirana momčad mora strahovati hoće li biti izbačena s Europskoga prvenstva, kad se jedna država trese od nemoći da se obračuna sa šačicom huligana i kad se jedan narod mora crvenjeti, jer s njegovim licem divljaci brišu pod. Tim se putem ne može dalje; Hrvatska zbog nogometa dolazi na stupove srama, a Hrvati u miru gube simpatije koje su teško stjecali u vrijeme rata. Nakon Saint-Etiennea, kucnuo je čas da hrvatske vlasti, političke i sportske, a ne samo Uefa i njena disciplinska tijela, konačno krenu u zakonit obračun s grupama koje ne služe ni sportu, koji tobože vole, ni zemlji koju vani, tobože, predstavljaju. Znalo se otprije da u nasilju nema razuma; pokazuje se da nasilnici nemaju ni trunke emocija: njima ni bol uzornoga kapetana Srne, ni njegove suze dok je slušao zajedničku “Lijepu našu”, nisu do-