Priziv savjesti pravno je u sivoj zoni

Docentica na Medicinskom fakultetu i pedijatrica, Gorjana Gjurić o pravima žena i pravima fetusa te kako su ona riješena u zemljama Europske unije

Pobačaj je legalan u svim europskim zemljama osim u Malti, a Poljska i Irska imaju restriktivne zakone zbog kojih stradavaju žene Romana Kovačević Barišić Dr. Gorjana Gjurić, umirovljena pedijatrica i docentica na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, članica je Inicijative liječnika/liječnica za reguliranje prava na priziv savjesti koji se zalažu za pravo na slobodan i legalan pobačaj. Jasno iznosi stavove o pravima žena i pravima fetusa, koja se sve glasnije zagovaraju.

Svjedoci smo sve glasnijeg zagovaranja zabrane pobačaja u Hrvatskoj. Jesmo li po tome u nekom trendu, gdje je u Europi i svijetu pobačaj zabranjen?

Pobačaj je legalan u svim europskim državama osim u Malti. U 96% država dopušten je zbog spašavanja života trudnice, u 90% država za očuvanje tjelesnog i mentalnog zdravlja žene, u 88% država zbog bolesti fetusa, u 87% država zbog silovanja i incesta, u 79% država zbog ekonomskih i socijalnih razloga i u 69% država na zahtjev trudnice. Poljska i Irska imaju vrlo restriktivne zakone o pobačaju.

Kakva su iskustva tih dviju zemalja po tom pitanju?

Povremeno žene stradaju zbog nedostupnosti prekida trudnoće, npr. tragični slučaj smrti mlade zubarice Savite Hallapanavar 2012. u Irskoj. U Poljskoj i Irskoj razvijen je tzv. “abortivni turizam”; žene koje si to mogu priuštiti putuju u druge države da bi pobacile. Dio pobačaja obavlja se u zemlji ilegalno. I Irska i Poljska neprestano primaju kritike nadležnih tijela UN-a zbog svoje legislative i prakse kojom krše prava žena. I EU rezolucijom 1607 “Pristup sigurnom i legalnom pobačaju u Europi” poziva članice Vijeća Europe da jamče ženama stvarno korištenje njihova prava.

Kako to da u 21. stoljeću dolaze u pitanje stečena prava i slobode?

Legalizacija pobačaja relativno je nova pojava iz 60-ih i 70-ih godi- na 20. stoljeća. Tek jučer žene su stekle pravo da autonomno odlučuju o svojoj seksualnosti i reprodukciji, kao uostalom i druga građanska i politička prava koja su do tada pripadala muškarcima. Ljudska seksualnost dobrim je dijelom izmakla religijskoj kontroli pa je se pokušava vratiti. Ideja i praksa da žena odlučuje hoće li roditi, kada i koliko djece i da ima na raspolaganju modernu kontracepciju i siguran i legalan prekid trudnoće, najveći su trn u oku. Zato diljem svijeta jačaju nastojanja Crkve i desnice za zabranu ili bar otežavanje dostupnosti pobačaja, a proskribirana je kontracepcija. Crkva naučava da svaki spolni odnos mora biti “otvoren” za stvaranje potomstva, u protivnom je seks grešan. Žena bi stoga ponovno trebala doći u poziciju da živi od menstruacije do menstruacije i rađa 15-ak djece. I naravno, da odustane od realizacije bilo kojih drugih ljudskih potencijala i ambicija.

Mnogi liječnici zbog priziva savjesti ne rade pobačaje. U Inicijativi ste liječnika/liječnica za reguliranje prava na priziv savjesti, mijenja li se što po tom pitanju?

Priziv savjesti ginekologa na obavljanje pobačaja danas je najefikasniji način kojim se ženama uskraćuje pravo na pobačaj. I u svijetu i u Hrvatskoj to je jedna pravno siva zona u koju se još ne dira jer je obavijena aurom religijskih sloboda. Državne vlasti najčešće nisu sklone trampiti naklonost moćne Crkve za seksualna i reproduktivna prava svojih građanki. Pokušaji Inicijative naišli su na gluho uho.

Istodobno s borbom za prava fetusa, naše društvo u velikoj mjeri zanemaruje trudnice i djecu. Iskustva u rodilištima često su traumatična, rodilje ostaju bez posla, imamo djecu koja su gladna u školama i u vrtićima...

Razmatrajući pitanje “svetosti života” zigote, embrija i fetusa, nezaobilazno je pitanje “svetost života” 7,6 milijuna djece mlađe od 5 godina iz zemalja u razvoju, od kojih tri četvrtine njih umire od preventabilnih bolesti i gladi svake godine. Svaki dan umire u svijetu 21 tisuća male djece! I u našoj zemlji 60.000 male djece živi ispod granice siromaštva. Čine li države i crkve sve što je u

Svaki dan u svijetu umre 21 tisuća male djece. To su oni koji žive u pravoj dolini suza

njihovoj moći da životi te djece budu spašeni? Ili čine da se rode još novi milijuni koji će poživjeti 5 godina u realnoj, a ne metaforičkoj, dolini suza? Kada bi se Crkva odazvala kriku ove djece s onoliko riječi, enciklika, novca, lobiranja, energije i strasti koliko ih troši na „nijemi krik“iz maternice, učinila bi daleko više za najmanje.

Pitanje položaja trudnica i rodilja zapravo je pitanje položaja žena u društvu.

U eri neoliberalnog kapitalizma i neokonzervatizma, one prve najlakše postupno gube svoja temeljna ljudska prava, koja ni izdaleka nisu potpuno ni zaživjela. I pravo na rad, i na obrazovanje, i seksualna i reproduktivna prava... Prosječna žena građanin je drugog reda. Paradoksalno, upravo ako je trudna i zato što je trudna. Njena jedinstvena biološka sposobnost da na svijet donese novog čovjeka okreće se protiv nje. Umjesto da je se časti, ženu se na razne načine maltretira, obezvređuje pa čak i kažnjava.