17 sabornika kontra 125 “pijačara”

Nije veliko iznenađenje, ali jest razočaranje, rezultat glasanja o opozivu premijera, pri čemu je prijedlog opoziva podržalo 125 od ukupno 142 saborska zastupnika koji su glasali. Premijera su podržali, očekivano, “dvanaestero nepotkupljivih” iz Mosta, Gordana Rusak i dvoje laburista, suzdržani su bili HDSSB-ovci. I to je to. Za razumijevanje moralne “krvne slike” ovog opoziva vjerojatno je najbolje referirati se na objavljeni stav Nensi Tireli: “Ovo je trebao biti prijedlog za smjenu Vlade, a ne Oreškovića”. Tireli je javnosti, dakle, poručila da je trebalo pripremiti pošten prijedlog s poštenim argumentima za opoziv, kako bi zastupnici za takav prijedlog doista mogli glasati časno i po uvjerenju. Ali je problem što u Saboru nema dovoljno zastupnika/ca koji tako misle. Podsjetimo se, HDZ-ov glavni fokus u razlozima za opoziv premijera naglo je otkazivanje sjednice Vlade, a što je prema HDZ-ovcima nagovještavalo uvođenje kancelarske diktature uz pomoć (zloporabom) represivnog aparata. Optužbe su to doista toliko neozbiljne da o njima ne vrijedi ni raspravljati, a ništa manje besmislene nisu ni optužbe da je Orešković zanemario gospodarstvo... Kakvo god mi imali mišljenje o objektivnosti i profesionalizmu naših medija, ipak je potpuno nemoguće da su toliki izvještaji o trvenjima u HDZ-u izmišljeni. U ovoj stranci očito vrije, a sjećamo se da su general Krstičević i Miroslav Tuđman i formalno pružili otpor “jedinstvu u stranci” odbivši potpisati zahtjev za opoziv premijera. No jednoglasnost u izglasavanju opoziva pokazuje da je u stranci prevladalo mišljenje kako se “demonstracijom jedinstva” javnosti dokazuje da je snaga stranke očuvana. U SDP-u je situacija slična ili gotovo ista. Ako se prisjetimo da je SDP stranka koja je formalno sučeljena HDZ-u te da je Ranko Ostojić, po stranačkom rangu odmah ispod Zorana Milanovića, kao predsjednik saborskog Odbora za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost imao najizravniji uvid u zbivanja i natezanja oko imenovanja ravnatelja SOA- e, onda se možemo samo sablazniti vidjevši koliko SDP-vci moraju biti nedosljedni da bi podržali HDZov prijedlog o opozivu premijera. Na ovom glasanju smo, dakle, kao rijetko kad vidjeli da većina saborskih zastupnika hrvatski Sabor ne smatra ničim drugim nego mjestom gdje se kroz proces glasanja formalizira politička trgovina do- govorena negdje drugdje, daleko od očiju i ušiju javnosti, i izvan elementarnih normi demokratskog ponašanja u formalnoj parlamentarnoj demokraciji. A taj uvid u mračno stanje stvari ne bismo ni imali da nije one šačice zastupnika s početka ovog teksta koji imaju sasvim drukčiji stav. I dok će mnogi poput Gorana Beusa Richembergha idućih dana neumorno ponavljati kako ovaj eksperiment nema budućnost, jedina sretna okolnost je da o tome ne odlučuje ovaj saborski saziv, nego birači. Budu li i u idućem sastavu Sabora zastupnici koji glasaju po savjesti dovoljno brojni da naruše idilu stranačkih glasačkih mašinerija, onda ćemo možda morati početi govoriti u tome da demokratski procesi u Hrvatskoj postaju trajni eksperiment.

Cijeli tekst pročitajte na političkom portalu Večernjeg lista Barometar.hr