Referendum prekretnica za EU, a Bruxelles spava
Može li Europska unija preživjeti britanski referendum i koje su nužne promjene u sustavu
Bez obzira na ishod, referendum je u državama EU već pokrenuo procese i stoga je teško pojmiti zašto se u Hrvatskoj ignorira Na posljednjoj sjednici hrvatska je Vlada prihvatila deset nacrta zakona, a polovicu njih činili su “zakoni EU”, one koje Hrvatska, kao i svaka druga članica, mora preuzeti u svoje zakonodavstvo. Dnevni red sjednice Vlade samo je ilustracija koliko je važno za unutarnje funkcioniranje države ono što se događa u Bruxellesu i Strasbourgu, pa je k tome još znakovitije kako to da referendum o budućnosti Ujedinjenog Kraljevstva u Europskoj uniji, koji će bez obzira na ishod označiti prekretnicu u Uniji, izaziva toliko malo zanimanja u Hrvatskoj.
Nogometni EP kao demanti
Referendum u Britaniji dvostruko je indikativan. S jedne strane, važan je upravo zbog svoje beznačajnosti za većinu stanovništva ostalih 27 europskih država. Diskutabilno jest i koliko je u Britaniji, osim među političkim i poslovnim elitama, zadobio zanimanje stanovništva. Porazna je to činjenica za EU optimiste jer se iz toga može zaključiti da ne postoji tzv. europski politički identitet. Također, ovakva reakcija daje za misliti onima koji su i prije ulaska Hrvatske u Europsku uniju govorili o gubitku nacionalnog identiteta u multinacionalnoj tvorevini. Ako ih već ne demantira mlaka reakcija stanovništva na mogući izlazak Velike Britanije iz Europske unije – Brexit, demantira ih Europsko prvenstvo u nogometu i nesmiljena podrška nacionalnim timovima, koju Unija nije nimalo razvodnila. Bez obzira na ishod referenduma, on već jest pokrenuo procese u europskim državama i stoga je teško pojmiti zašto se u Hrvatskoj ignorira. Bivši premijer Zoran Milanović pokazivao je simpatije prema Britancima i težnjama da se EU decentralizira i da se dio ovlasti koje su u doba prosperiteta političke elite, očito brže nego što je to bilo prihvatljivo biračima, prenijela na institucije EU. Tek je dolaskom krize postalo jasno da su se institucije EU našle odgovornima za pitanja poput migracijske i monetarne politike oko kojih ne postoji konsenzus, a rezultat je paraliza institucija koja se rješava nametanjem odluka “jačih” i nacionalističkim ispadima slabijih, potaknutih populističkim pokretima. Sličan se stav – o decentralizaciji EU – može tek iščitati iz poteza sadašnje garniture na vlasti, pr- venstveno iz stavova oko izbjegličke krize, no tema reforme EU ni prije, a ni sada, nije elaborirana niti je stav o njoj izrečen jasno i glasno. No morat će biti jer nesudjelovanje u raspravi znači prihvaćanje onoga što drugi za stolom odluče. S druge strane, britanski je referendum pokazao kako se EU sve više i perfidnije koristi za pokazivanje mišića za unutarnjopolitička pitanja. Kako u Britaniji, tako i u ostalim državama EU. Projekt EU se podriva iznutra. Uostalom, i sama Britanija se povukla iz njega puno ranije i prepustila vodstvo Francuzima i posebice Nijemcima. U slučaju izlaska Britanije, pozicija Njemačke kao lidera EU jednako je neprihvatljiva članicama, kao i samom Berlinu. Zna to dobro i Bruxelles. Oni su se posljednjih mjeseci potpuno povukli iz Britanije, ne želeći sudjelovati u debati i tako dodatno iritirati anti-EU tabor.
Strah od događanja naroda
Brexit, kažu nam iz europskih institucija, postao je zabranjena riječ u Bruxellesu. Je li riječ o poricanju ili smišljenoj akciji, teško je reći jer je referendum donedavno ionako shvaćan kao “ekscentričnost”. Krizni plan osmišljen je tek prije koji dan i on uključuje hitne sastanke u 7.30 ujutro, u petak, nakon referenduma, čak i prije potpunih rezultata. Bruxelles je spavao, a sad hoće što brže riješiti to pitanje – ili Britanci ostaju ili će uslijediti čist i brz razvod. Svako razvlačenje značilo bi davanje šanse da događanje naroda u Velikoj Britaniji potakne slične referendume u ostalim državama. Lako za Bruxelles, no to većini europskih čelnika nije u interesu.