Kako je Joseph Ratzinger postao prorok Međugorja

Trideset i peta obljetnica ukazanja u Međugorju, tzv. međugorski fenomen, ne stavlja samo u kontekst vremena, njegova proteka i svega što se u vezi s tim hercegovačkim selom i njegovim vidiocima zgusnulo u posljednje tri i pol desetljeća. Svelo bi se to puko kvantitativno zbrajanje onoga što se u Međugorju dogodilo od lipnja 1981. naovamo, bilo kao nabrajanje tisuća i tisuća ukazanja nekad djeci, a danas odraslim vidiocima (što je po nekima suspektna inflacija) ili zauzimanje konačnih stavova za ili protiv toga fenomena, beskonačnim traženjem pro ili contra argumenata, kojima je cilj osporiti ili utvrditi ono što se u Međugorju dogodilo i što se događa u spomenutom razdoblju. Kvantitativna mjera za Međugorje, zapravo, nije relevantna mjera. Premda bi brojke npr. od milijun do milijun i pol hodočasnika godišnje mogle ići u prilog zagovornicima toga fenomena ili pak one o 40.000 ukazanja (prema mjerenju mjesnoga biskupa) u korist njegovim protivnicima. Mjera za Međugorje u današnjem vremenu je kvaliteta, a ne kvantiteta. Mjera je osobni susret s onostranim. Međugorje na taj način postaje predokusom Ratzingerove „soli zemlje“, koju je u istoimenoj knjizi definirao kao malu, ali vjernu zajednicu. Odnosno, kako u svojoj knjizi „Vjera i budućnost“, piše da „budućnost Crkve može i hoće danas doći samo iz snage onih koji imaju duboke korijene i koji žive od čiste punine svoje vjere. Ona neće doći od onih koji samo rade recepte. Neće doći ni od onih koji se samo prilagođavaju dotičnom trenutku. Neće doći ni od onih koji druge samo kritiziraju, a sebe drže nepogrješivim mjerilom“. „Iz današnje krize i ovaj će put sutra proizići Crkva koja će puno izgubiti. Smanjit će se, morat će početi sasvim iz početka. Neće više moći popunjavati mnoge građevine koje su podignute u vrijeme prosperiteta. S brojem sljedbenika izgubit će mnoge privilegije u društvu. Mnogo će se snažnije predstaviti kao slobodna zajednica koja je dostupna samo odlukom vlastite slobodne volje. Kao mala zajednica puno će snažnije tražiti inicijativu pojedinih članova. Sigurno će prepoznati i nove oblike službe, a istaknute kršćane koji već imaju neku profesiju, redit će za svećenike. Ona će u vjeri i molitvi opet prepoznati svoje istinsko središte te će sakramente opet doživljavati kao štovanje Boga a ne predmet liturgijskog oblikovanja. To će biti Crkva bogatog unutarnjeg života kojoj nije puno stalo do političkog mandata i koja se ne udvara malo desnima malo lijevima. Crkva će biti više duhovna. To će biti teška vremena jer će je proces kristalizacije i pročišćenja stajati dosta snage. On će je učiniti siromašnom, učinit će da postane Crkva malenih. Iz pounutrašnjenja Crkve poteći će velika snaga... u neizrecivoj usamljenosti čovjeka, kad mu Bog sasvim iščezne, on će osjetiti svoje potpuno i strašno siromaštvo. I tada će malu zajednicu onih koji vjeruju otkriti kao nešto sasvim novo... Tako mi se čini sigurnim da Crkvi predstoje vrlo teška vremena. Njezina prava kriza jedva da je počela. Na kraju će ostati Crkva koja neće biti Crkva političkog kulta nego – Crkva vjere. Ona više nikada neće biti društveno utjecajna sila u onoj mjeri u kojoj je to donedavno bila. Ali će iznova procvjetati i postati ljudima prepoznatljiva kao domovina koja im daje život i nadu i poslije smrti“, napisao je Ratzinger, određujući upravo onu kvalitativnu mjeru kojom danas živi vjera u Međugorju, 35 godina nakon prvoga ukazanja.

Mjera za Međugorje, bez obzira na sve brojke, u današnjem vremenu je kvaliteta, a ne kvantiteta. Mjera je osobni susret s onostranim