Internet – oaza slobode govora ili inkubator mržnje

Vrlo je tanka linija po kojoj bi se trebale definirati apsolutna sloboda i cenzura. Zbog nje je i teško odgovoriti tko su ti ljudi i što ih motivira za najniže moguće uvrede

Usvom poslu koji je i novinarski i urednički najuže povezan s internetom dosad sam se morao samo jednom javnom ispričati i to je bilo zbog brutalnih komentara, odnosno govora mržnje, “ispod” teksta objavljenog na webu. U sklopu jedne od javnih polemika između Ante Tomića i Marinka Jurasića kakve su uobičajene između novinara različitih tiskovina, a nerijetko ih ima i unutar istog glasila, večernjakovac Jurasić u kolumni se dotaknuo kolege Tomića te je istog trena kada je kolumna aktivirana na portalu krenula lavina komentara najgore vrste. Naši su se administratori nesmiljenom žestinom bacili na njihovo brisanje, ali nažalost to nije bilo dovoljno. U strahovitoj količini bijesnih poruka zabrinjavajuće velik dio komentara pozivao je na linč te je jedan od njih promaknuo oku i mišu administratora. Kolege iz Jutarnjeg lista s pravom su zatim napisali članak u kojem se pitaju kako to da Večernji list dopušta pozive na linč kolege Tomića, a s pravom su koristili argumenta da sve što je dio članka potpada pod uređivačku politiku. Svi ti “komentatori” su naravno bili iz- bačeni s portala, a ja sam se kolegi Tomiću javno ispričao tekstom na portalu. To je bila najradikalnija epizoda, ali i samo jedna od bitaka što se tiče čitateljskih osvrta na tekstove objavljene na internetu. U Hrvatskoj se danas sve više govori upravo o komentarima ispod članaka i kao da nadmašuju značenje teksta zbog kojeg se pojavljuju. Prvotni je dojam da se samo svi vrijeđaju i svađaju, pogotovo na temu tko je ustaša, a tko četnik. Mnogi koji se bave ovim poslom znaju se u šali zapitati postoji li tema u vezi s kojom se na nekom hrvatskom portalu neće spomenuti nijednom ustaše i četnici i odgovor je uvijek da ne postoji. Kao izrazito negativna pojava, ako ne prije, komentari su se pokazali u trenutku pogibije glumice Dolores Lambaše kada je nevjerojatno veliki broj napisa ispod članaka na svim hrvatskim portalima bio strašno negativan, bolje je reći neljudski. Taj trenutak bio je doista prijeloman baš zato što je gotovo potpuno ista vijest bila na svim portalima i svugdje se dogodilo isto – necivilizirano i prostačko vrijeđanje nesretno poginule žene. Tada se i pokrenula rasprava kako bi komentare najbolje bilo ukinuti. Dakle, loše strane komentara ispod tekstova objavljenih na internetu svima su više nego očite. Pa ima li uopće koja dobra strana, zavapit će ovdje mnogi. Trebamo se podsjetiti što komentari ispod članaka uopće predstavljaju. Oni su dvosmjerna komunikacija i omogućavaju čitateljima da i oni daju svoj doprinos nekoj temi, odnosno članku. Svim mladim novinarima koji dođu na web među prvim stvarima kažem da uvijek čitaju komentare ispod članka koji su netom objavili jer će im čitatelji odmah pronaći pogrešku i napisati to. I baš svaki put bude tako. Ako si učinio pogrešku, ona ćete već čekati tamo, u tom famoznom prostoru ispod članka. Isto tako, lagao bih kada bih rekao da nikad u komentarima ispod članka ne bih doznao nešto novo o nekoj temi, vidio nešto iz drugog kuta ili dobio komadić mozaika koji je nedostajao. Te informacije treba uzeti s velikom rezervom, no isto vrijedi i za sve ostale vrste novinarskih izvora informacija.

Osudili blogera

Naravno, neću biti licemjeran i ne reći i da portali imaju koristi od osvrta koje pišu čitatelji. Ljudi vole čitati takve forme i one dovode do dužeg zadržavanja čitatelja na portalu i do većeg broja otvaranja stranica, a portali žive upravo od toga. No s druge strane mnogim se čitateljima sve više zamjeraju hrvatski portali zbog razine komunikacije koja vlada u tom prostoru otvorenom svima. Prvi sam koji će reći da bih mogao preživjeti bez njih. Ako se složimo da nešto treba učiniti o pitanju komentara, onda dolazimo do niza posljedica koje se sve zapravo vežu uz slobodu govora. Ako se složimo da netko treba brisati i zabranjivati nepoćudne komentare, onda je veliko pitanje što i tko će određivati što se smije ili ne smije reći. Tko god određivao granicu i provodio kažnjavanje onih koji prijeđu tu granicu može se optužiti da uvodi totalitarizam i provodi cenzuru. Na redakcijski mail gotovo svakodnevno dolaze optužbe obrisanih i zabranjenih komentatora s optužbom za cenzuru. Upravo govor mržnje kojim obiluju osvrti ispod članaka na hrvatskim portalima jedna je od najčešćih izlika kojom se želi zabraniti spominjanje određenih tema. Rusija je nedavno osudila blogera Vadima Tiumentsjeva na pet godina zatvora pod optužbom za promicanje ekstremizma jer je kritizirao rusku politiku u Ukrajini. Saudijska Arabija bičuje one koji hule na Boga, Indijci mogu biti zatvoreni na tri godine zbog promoviranja disharmonije „u pitanju religije, rase, kaste... ili zbog bilo kojeg drugog razloga“. Zatim dolazi i do sve većeg sukoba između prava na slobodu govoru i prava da me nitko ne vrijeđa. Velik broj ljudi zastupa tezu da se smije bilo što reći tvrdeći da je to prava sloboda govora, no ostali drže da tvoja sloboda ide dotle dok ne ugrožava moju slobodu. Ako ja imam pravo da ne budem uvrijeđen, onda netko mora obavljati ulogu policajca i nadzirati što ti kažeš o meni, odnosno o mom političkom uvjerenju, mojoj rasi, religiji i sličnom. Budući da je uvreda subjektivna stvar, onda je i moć „internetskog policajca“vrlo široka, ali i prije svega arbitrarna. Zamislimo na trenutak da naša država na sličan način poželi tu uvesti reda i zabrani, primjerice, veličanje svih totalitarnih režima. Uvjeren sam da bi to dovelo do još veće naelektriziranosti i još većeg raslojavanja društva na lijeve i desne, pri čemu bi se konstantno prebrojavalo tko je dobio kolike kazne i svađalo bi se zašto je ova riječ koja se koristila u sklopu komunističkog režima dozvoljena, a ona iz doba ustaškog režima nije. Još veća opasnost tu leži u daljnjim zabranama koje se otvaraju kao mogućnosti nakon što dokinemo komentare ispod članaka. Naime, ako smo zabranili komentare ispod članaka na internetskim portalima, onda možemo zabraniti i komentare na Facebooku, YouTubeu, Instagramu i drugdje, jer tamo bi se posljedično prelio dio tekstova koji bi bili zabranjeni na informativnim portalima. Automatizmom bi se počeo urušavati cijeli prostor stečene slobode govora. Ako se složimo da bi potpuno protjerivanje komentara s portala imalo negativan učinak na slobodu govora u društvu, svejedno treba priznati da za zdravlje nacije nije dobro ni nekulturno i često divljačko međusobno vrijeđanje svaki dan na stotinama tisuća internetskih stranica. Najteži odgovor je tko su ti ljudi, što ih motivira na takvo ponašanje i međusobno vrijeđanje na najniže moguće načine. Jedan slučaj koji se ovih dana odigrao u SAD-u vrlo dobro pokazuje sve loše u vezi s time. Čim je objavljeno da će remake filma Istjerivači duhova imati žensku glumačku postavu, odmah su iz svojih pećina izašli najgori internetski trolovi i započeli žestoke napade na redatelja i sam film koji će svoju premijeru imati tek sredinom srpnja. Odmah nakon pojave foršpana po svim američkim portalima

Danas se više govori o komentarima ispod tekstova nego o samim tekstovima. Čitatelji vrlo često reagiraju na naslov, a da članak nisu u cijelosti ni pročitali