Za teologiju je danas najopasniji fundamentalizam koji niječe inteligenciju u stvarima vjere
Nahereno je misliti da će nas, eto, svi poslušati samo zato što mi mislimo da jedini imamo pravo. To se u logici zove argument iz autoriteta, koji se uvijek pokaže kao vrlo slab i nevažeći. Ne bi oci poput Augustina, Ambrozija, Kapadočana i ostalih bili t
Dominikanac pater Srećko Koralija (30) regens je studija Hrvatske dominikanske provincije, koordinator regensa Europe, povjerenik grupe za međureligijski dijalog na razini dominikanskog reda za Europu, teolog, sirijacist, orijentalist, bibličar, a studirao je i specijalizirao u Zagrebu, Fribourgu, Oxfordu, Rimu te na Institutu Woolf u Cambridgeu i s njim smo, kao s mladim i perspektivnim teologom, razgovarali o ulozi i mjestu teologije u današnjem vremenu. U pripremi ovoga intervjua čitamo kako je “pao” dekan Filozofskog fakulteta zbog želje za integracijom s KBF-om. Ne zanimaju nas detalji ovoga slučaja, nego kako mladi teolog doživljava ovu situaciju? Ne ulazeći u razloge specifičnog slučaja, kao promatraču koji navedenu situaciju doživljava iz nekog „trećeg kauča“, recentni događaji mi zapravo mnogo govore o akademskom i društvenom kontekstu u kojemu se žele odgajati odgovornosti za neko buduće društvo. U jednom sveučilišnom sustavu nerijetko govorimo o disciplinama koje nužno trebaju surađivati kako bi zajednički pokušale shvatiti smještenost svijeta koji mu se prilaže na ovaj ili onaj način. I kroz ovakve suradnje? Da, u tom smislu suradnja različitih fakulteta pozdravlja se svuda u svijetu, već prema pravnim okvirima pojedinog sveučilišta. Mislim da je ovdje važno postaviti pitanje: za čije dobro uvjeravamo nekoga u nešto i kojom tehnikom to činimo? Zdravo kritičko mišljenje je tu da preodgoji pogubno i nepromišljeno kritizerstvo, s koje god strane ono vrebalo. Kako biste definirali moder- nu teologiju danas u Hrvatskoj? Koliko uspijevam shvatiti iz čitanja onoga što proizlazi iz pera teologa u Hrvatskoj, mislim da na našem području postoji mnogo prostora za bavljenje teologijom. Kojih? Imamo nekoliko teoloških fakulteta, časopisa, tribina i sl. Drugo je pitanje koliko se neke teme i autori žele otvarati u hrvatskom teološkom kontekstu, ako se one i dovoljno žele promišljati. Tek tada se može otvoriti zdrava, nedemagoška, suradnja institucija, teologa, revija itd. Mislim da se jedan teolog, kojoj god da skupini pripada, mora angažirati u dohvaćanju različitih načina razmišljanja kako bi se izbjegla afektivna autoreferencijalnost koja onda više ostaje u nekoj plašljivoj sakristiji negoli što izlazi u prostor istinskog služenja, koje je, uostalom, vitalno mjesto susreta, ako hoćemo i bogoslužja. Što bi to značilo? Jedna od važnih stvari koju uvijek iznova valja vježbati jest gledati što netko govori, a ne isključivo iz koje pojavnosti progovara. Isus je bio čovjek kojemu je bilo važno ‘što’, a tek onda ‘tko’. Pojavnost je šuplja ako nema mudrosnog i pronicljivog sadržaja. Teologija se kroz pojedince u povijesti pokazala kao ona koja se krvavo znoji u društvu kojemu pripada (tu ćemo pronaći i Tomu Akvinskoga, Galilea, Martina Luthera, Lagrangea, Congara itd.) Čestitam naravno svim teolozima na angažmanu, poglavito onima koji nastoje u znoju lica svoga traženjem istine lomiti stvarnost i svježe je komunicirati drugima. Je li teologija znanost? Teologija je svakako znanost koja pripada humanističkom okviru, a različito se tumačila kroz povijest. Suvremeni teoretičari kritičkog mišljenja razlažu da demonstrativan i deklarativan način poučavanja pomalo odlazi u prošlost te da valja neposredno poučavati vještine kritičkog mišljenja. U tom smislu, teologija, kao i druge humanističke znanosti, treba poticati pojedinca da postane misaoni stvaratelj – da razvija vlastite te propitkuje argumente drugih ljudi, to izjasni govorom poštujući pravila mišljenja te koristi dostupne činjenice kako bi argument bio snažniji. No, dolazi do problema u komunikaciji? Dobra humanistička, a onda i teološka naobrazba kombinira vježbanje u kompleksnoj analizi s jasnim vještinama komuniciranja. Mislim da problem u govoru o teologiji kao znanosti nastane onda kada joj se prigovori dogmatičnost prema kojoj ona
onda prestaje biti znanstvena jer umjesto da, eto, istražuje neke nove pozicije, brani već postojeće. Ovakav argument ima snažan pretenciozan prizvuk, jer nam ne treba teologija da bismo bili na taj način dogmatični – dovoljno se npr. sjetiti nekih dogmatičnih, nerijetko i idolatrijskih načina tumačenja Aristotela, Beethovena, Chopina i dr. u kojima su pojedincima ‘padale glave’ ako bi se drznuli ponuditi neko novo rješenje. Kad smo već kod teologije, na teolozima je naravno da teologiju spašavaju od dojma pretencioznog vjeronauka. Je li teologija nužno dio konfesionalnog te treba li tomu biti tako ako se proziva znanošću? Svaka osoba progovara iz nekog svog iskustva, pozicije, vjeroispovijesti. Naposljetku, to su stvari koje su je oblikovale, kao i jezik, mjesto rođenja, kontekst odgoja u vjeri i sl. Budući da svaka znanost po definiciji teži jasnoći pristupa, metodi i svrhovitosti vlastitoga istraživanja, tako i teologija, koja sretno ili nesretno ima Boga kao svojevrstan “kamen spoticanja” u istraživanju. Budući da, eto, snažno vjerujem u Boga i njegove zapovijedi artikulirane kroz, u katoličkom slučaju, katekizam i dogme, onda mi je cilj da to bude na svim razinama te tako kao student teologije npr. idem provjeravati pravovjernost jednog profe- sora umjesto da budem spreman na nova znanja i slušam pitanja koja on postavlja. Zamislite studenta stomatologije koji se na studiju ‘bori’ protiv profesora govoreći kako je njegova baka uvijek govorila da se mnoge stvari liječe, primjerice, rakijom. Slikovit primjer… Pazite, nije problem u teologiji kao takvoj, već može nastati kod onih koji se njome bave iz afektivne, počesto i fundamentalističke fotelje vlastite konfesije. Valja nam dakle izbjegavati fundamentalizam koji je opasan zbog svog frontalnog nijekanja uloge inteligencije u stvarima vjere. U jednom zdravom akademskom kontekstu, takav pristup bio bi veoma nepristojan te bi ukazivao na akademsku malograđanštinu. No, ta prijetnja vreba u svim znanostima, ne samo u teologiji. Na sebi svojstven način konfesionalna može biti i filozofija, sociologija, psihologija itd. Ima li joj mjesta u javnom prostoru i na koji način? Držim da nam je uistinu potrebno zdravo kritičko mišljenje izgrađeno na argumentativnom načinu studiranja u kojemu student promišlja nekoliko različitih pozicija i sudova te naposljetku donosi vlastiti argument, pogotovo kada se radi o društvenim i humanističkim znanostima. Reproduktivan i deklarativan način studiranja kao prtljagu nerijetko ponese afekte i predrasude pa se onda više progovara iz nekakvih ‘učmalo-sigurnosnih’ a ne prozračnih i inovativnih pozicija. Ako se teolog deklarira kao vjernik, a vjernik je onaj koji želi shvatiti Boga i njegove riječi, onda se samo po sebi nameće to da se intenzivno bori za istinu, i to do smrti, što je i biblijski iskaz. Što onda s drugima, tj. različitima? Ta borba za istinu ne znači nasilje prema drugima zbog toga što sam 100 posto siguran da ju posjedujem, već je to zajednička borba za istinu kroz dijalog s drugima. Nema istine bez odnosa. Ako ćemo se poigrati rječnikom objave (za one koji vjeruju u nju), nema istine odozgo ako nema odnosa s Bogom (Tora, Kur’an, Biblija itd.). U samom je centru odnosa s transcendentnim mučno-kreativni angažman s čovjekovim izumima i mišljenjima. Vjerničkim rječnikom izrečeno, sam je Bog čovjeku dao naredbu da otkriva i imenuje svijet. Onda to treba i činiti rješavanjem za- dataka, a ne pukim mantranjem aksioma i teorema. Ali, teologija propovijeda neke vrijednosti koje nisu moderne, ne idu ukorak s globaliziranim svijetom? Teologija ukazuje na susret. To joj je misaono i akademsko usmjerenje. Stoga nužno mora doći do susreta više disciplina i misaonih svjetova kako bi se izbjegla pogubna polarizacija koja onda to isto usmjerenje eutanazira. Nahereno je misliti da će nas eto svi poslušati samo zato što mi mislimo da jedini imamo pravo. To se u logici zove argument iz autoriteta, koji se uvijek ispostavi kao vrlo slab i nevažeći, sličan onome – tako je jer moja mama ili baka tako govore. Teologija zahtijeva zrelost, samostojnost i manjak straha od tema koje nose i drmaju globalizirani svijet. Ne bi oci poput Augustina, Ambrozija, Kapadočana i ostalih bili to što jesu da nisu imali zrelost susreta s čovjekovom mišlju. Na koncu, svetog Dominika je upravo susret s radikalno drukčijim motivirao da osnuje Red propovjednika. Jedino kroz susret, dijalog, otvorenost i suradnju s drugim disciplinama teologija može progovarati suvremenom svijetu jer je i sama njegov dio. Kako ostvariti dijalog? Kao ‘djetetu’ iz oksfordskog sustava, sviđa mi se studij teologije zamišljen kao okvir u kojemu se susreću npr. židovstvo, kršćanstvo, islam, budizam, hinduizam u svim svojim denominacijama i angažmanima. To su naravno različite teologije koje omogućuju snažan susret i mjesto propovijedanja, a ne omogućuju konfesionalnu pripadnost i snagu riječi koja progovara. Stvaranje prozračne misaone platforme značilo bi i učenje susreta s ostalim disciplinama, kao i promišljanje vlastite, i to prema onoj već spomenutoj – do smrti se bori za istinu. Imaju li teolozi uopće budućnost, tj. koja su polja njihova djelovanja? Teolozima je trajan poziv da promišljaju svijet djelujući u raznim sektorima. Sve ono što im može pomoći u zdravom i objektivnom oblikovanju teološke misli. Isto vrijedi i za ostale znanosti u susretu s teologijom. Jedino tako postoji budućnost u ‘ liturgijskom’ prostoru svijeta koji ljude s raznim vrstama studija gurne u nešto sasvim deseto od onoga što su studirali.
Kao ‘dijete’ iz oksfordskog sustava, sviđa mi se studij teologije kao okvir gdje se susreću židovstvo, islam, kršćanstvo, budizam... Teologija je humanistička znanost, a na teolozima je svakako da je spašavaju od dojma pretencioznog vjeronauka