Plenkovićev blitzkrieg za HDZ i Hrvatsku

Hrvatskoj ne treba velika koalicija, ali joj treba nešto poput vlade nacionalnog jedinstva. Njezina jezgra jest negdje na desnom centru, uključuje najveći dio nazivne desnice, dobar dio lijevog centra, te pojedince sa svih strana političkog spektra koji s

HDZ nakon ovoga više ne može biti isti. Pitanje je samo – treba li zbog toga žaliti? Prosječnom članu HDZ-a samo nekoliko dana trebalo bi biti dovoljno za otrežnjenje: što god tko mislio o Andreju Plenkoviću, koliko god tko imao dvojbi o njemu i budućnosti stranke pod njegovim vodstvom, nije teško zaključiti da je on jedini koji može preokrenuti negativne trendove u biračkom tijelu koje se sprema na još jedno teško izborno kažnjavanje HDZ-a. I jedini koji može donijeti barem relativnu pobjedu. A to je ono što bi im trebao biti prioritet: pobjeda. Vrijeme ne radi za HDZ, ali radi za Plenkovića: stranka je ponovno pred zidom i kao što su iz prijetnje općim potopom isplivali Sanader i Karamarko, tako sad iz pozadine pobjednički izranja Plenković, kao deus ex machina. Ako je netko imao sumnje kako bi HDZ prošao na izborima kad bi tvrdoglavo ustrajao na onome što nije donijelo rezultate ni lani, posljednje ankete trebale bi biti hladan tuš. Samo 21,5 posto podrške, gotovo 10 postotaka iza SDP-a. Nije bitno što anketa pada u najgori mogući tren – ono čemu svakako valja vjerovati je očit negativan trend koji bi bilo nemoguće dramatično promijeniti još tvrđim inzistiranjem

Pred Plenkovićem je gotovo prometejski zadatak za koji vjerojatno nikad neće dobiti drugu šansu: ne samo osvojiti HDZ već i probuditi birače na širem političkom centru i pritom ne izgubiti desnicu

na dosadašnjem kursu. Prosječan hrvatski birač takvim pričama više ne vjeruje. Bez strateškog zaokreta, takav HDZ ne samo da ne može pobijediti nego će biti pometen na političku marginu. Ideje da treba još jače okupiti tvrde nacionalističke snage oko Hasanbegovića puste su tlapnje. Ali i mokri snovi neprijatelja HDZ-a, koji bi uživali da nakon Karamarka HDZ dobije novog vođu koji će protiv sebe ponovno okupiti ljevicu. To prije svih zna sam Hasanbegović kojeg je glasniji dio HDZ-a pretvorio u svoju maskotu te na njega projicira svoje maštarije, ne pitavši ništa njega sama što misli o tome. A on kao racionalan povjesničar zacijelo isti takav stav drži i u procjeni političkog trenutka. Hasanbegović sasvim sigurno neće na sebe preuzeti ulogu Zrinskog u Sigetu. Još uvijek nije suvišno ponavljati – pojavom Plenkovića okupljanje “ljevice” oko Milanovića kao vojskovođe gubi svaki smisao. No, umnogome suvišan postaje i Petrov. Ljevica je kompromitirana jer se među njom nalaze i oni koji hrvatsku državu tek toleriraju kao neizbježnu, nametnutu političku datost. Ali ima među njima i onih kojima Hrvatska i dalje teško pada. I grčevito se drže ideoloških floskula iz bivšeg sistema. Takva “ljevica” nije u stanju dugoročno voditi Hrvatsku – niti joj se to samoj smije dopustiti. Ali Hrvatska se istodobno ne smije odreći ni najboljih među njima. Oni su nužni, zato jer ni “desnica” nije ništa manje potkapacitirana za održivo vođenje države, preopterećena svojim vlastitim floskulama i kompromitirana privatnim interesima. Jasno je kakva je vlast idealna za uspjeh Hrvatske: ona koju će predvoditi nacionalno usmjerene snage spremne u svoju viziju demokratski uključiti najbolje od svih. To nipošto ne podrazumijeva veliku koaliciju HDZ-a i SDP-a, već neki oblik vlade nacionalnog jedinstva, kako god je zvali. Jezgra te vlasti kakva je uz najširu narodnu potporu jedina sposobna provesti zaokrete nužne za održivu opstojnost Hrvatske jest negdje na desnom centru, uključuje najveći dio desnice, dobar dio lijevog centra, te pojedince sa svih strana političkog spektra koji su osobne sklonosti spremni podrediti nacionalnima. Upravo zato Hrvatskoj je i dalje nasušno potreban ozdravljeni HDZ. Bez takvoga HDZ-a je nemoguće ozdravljenje Hrvatske. Bolesni HDZ bio bi joj mlinski kamen oko nogu – preteško opterećenje, bio na vlasti ili u opoziciji. Petrov je bio na dobrom tragu: Hrvatskoj kako bi isplivala na obalu trebaju sve snage voljne staviti se u službu nacionalnih interesa. Naravno, bio je posve u krivu da ih se na to može natjerati onako djetinjastim ucjenjivačkim metodama, koje su na koncu i dovele do paralize vlasti i prijevremenih izbora. Pred Plenkovićem je ne baš lagan, gotovo prometejski zadatak, koji mora biti isplaniran i proveden kao pravi demokratski blitzkrieg, za koji vjerojatno nikad neće dobiti drugu šansu: ne samo osvojiti HDZ, već i probuditi birače na širem političkom centru, ne izgubivši pri tome desnicu. Jedinstvena je to prilika pozvati naciju na stvaranje minimalnog demokratskog konsenzusa barem oko onoga što bi svima trebalo biti jednako bitno. A zatim izravno od nacije, a ne birača HDZ-a, zatražiti povjerenje upravo oko takvog programa svedenog na esencijalno. Sad kad nam prijeti španjolski scenarij vječnog ponavljanja izbora, u trenu kad će sve oči javnosti biti usmjerene prema Plenkoviću, takva inicijativa ima realne šanse za uspjeh. Tražim li previše od njega? Uskoro ćemo saznati.