Stari Tarzan protiv novih superjunaka
Za točno tjedan dana u hrvatska kina dolazi novi film o jednom od najpopularnijih i najdugovječnijih junaka kojeg je sada osuvremenio redatelj Harryja Pottera
Najveću slavu imao je u prvoj polovici prošlog stoljeća, a posljednjih desetljeća istisnuli su ga sve popularniji superjunački filmovi Nedugo nakon što je 1912. godine rođen iz pera Edgara Ricea Burroughsa, Tarzan je izrastao u jednoga od najpoznatijih i najpopularnijih fikcionalnih junaka, o kojem su snimljeni deseci filmova, nacrtane tisuće stranica stripova i objavljena brojna, često neautorizirana književna izdanja. Vrhunac svoje slave Tarzan je imao u prvoj polovini dvadesetog stoljeća, kada ga je nakon pionira Elma Lincolna igrao do danas neprevaziđeni Johnny Weissmüller. Rođen 1904. godine u zajednici banatskih Nijemaca kraj Temišvara, na granici današnje Srbije i Rumunjske, s nepunih godinu dana sa svojim je roditeljima uplovio u newyoršku luku, gdje je uveden u knjigama otoka Ellis zajedno s milijunima Europljana koji su na novom kontinentu tražili bolju budućnost.
Gluma nakon plivanja
Kao dječak je obolio od dječje paralize, a rehabilitacija je uključivala satove plivanja na kojima je briljirao: kasnije je postao osvajač pet olimpijskih zlata u plivanju i bronce u vaterpolu, a na svojem sportskom putu srušio je više od pedeset raznih plivačkih rekorda. Nakon blistave plivačke karijere uslijedila je podjednako uspješna glumačka: Tarzana je igrao u čak 12 filmova i do danas ga se smatra najvažnijim utjelovljenjem tog književnog lika. Pred kraj Weissmüllerove vladavine kinoplatnima, Tarzan je 1948.
Čak četiri osvajača olimpijskih medalja glumilo je Tarzana u ranim ekranizacijama Nebrojena izdanja crtali su velikani stripa kao što su Joe Kubert, Russ Manning i Jesse Marsh
dobio i vlastito strip-izdanje u nakladi Bell publishinga, gdje su ga crtali velikani poput Russa Manninga, čije ime danas nosi jedna od najuglednijih nagrada u svijetu stripa (osvojili su je naši Edvin Biuković ‘95 i Goran Sudžuka 2001. godine). Stripovi o Tarzanu kroz dekade su mijenjali autorske timove i izdavače, stalno se prilagođavajući zakonima tržišta. Selili su se, između ostaloga, između Dark Horsea, Marvela i DC-a, a među najdugovječnijim i najpoznatijim crtačima Tarzana uz Maninga su ostali zapamćeni Joe Kubert i Jesse Marsh. Slično se događalo i s brojnim ekranizacijama, čija se hiperprodukcija početkom sedamdesetih preselila na televiziju, dok su se u kinima i dalje tu i tamo pojavljivali, doduše sve lošiji, filmovi o Tarzanu. Osim legendarnog Weissmüllera, Tarzana su s mnogo slabijim uspjehom igrali i olimpijski prvaci Buster Crabbe i Glenn Morris, kao i srebrom nagrađeni olimpijski bacač kugle Herman Brix, također imigrant njemačkog podrijetla na čije je mjesto Weissmüller zapravo uletio nakon što je Brix iščašio rame, da bi kasnije kao “utješnu nagradu” igrao Tarzana u uspješnom MGM-ovom serijalu “Nove Tarzanove avanture”. Prelaskom u okrilje Columbia Picturesa, Brix je promijenio ime u Bruce Bennett, kako je kreditiran u kasnijim filmovima poput “Blaga Sierra Madre”. Početkom pedesetih, fanove je usrećio dolazak Gordona Scotta, koji je glavnog junaka utjelovio u ukupno šest filmova, te ostao upamćen kao jedan od najpopularnijih Tarzana. Puna tri desetljeća kasnije, solidan dojam ostavit će Christopher Lambert u “Legendi o Tarzanu” nominiranoj za tri Oscara 1985. godine, dok će devedesete obilježiti animirani Disneyev Tarzan, kojem je glas posudio Tony Goldwyn. Glazbu za taj crtić skladao je Phil Collins, osvojivši Oscar, Zlatni globus, Grammy i niz drugih nagrada.
Otisnut nakon 30 godina
Igrani Tarzani posljednjih su desetljeća gubili bitku sa sve popularnijim superjunačkim filmovima, kojima će pokušati parirati osuvremenjena “Legenda o Tarzanu” koja za ravno tjedan dana dolazi u naša kina. U njoj glumi švedski ljepotan Alexander Skarsgård, a režiju potpisuje David Yates, inače redatelj najuspješnijih filmova o Harryju Potteru. Ljubiteljima klasičnijeg Tarzana ostaje izvrsno strip-izdanje “Tarzan: Rijeke krvi” Igora Kordeja i Nevena Antičevića objavljeno potkraj prošle godine, koje uključuje i nikad objavljene crteže iz osamdesetih.