Opasan trend iz Amerike: Što se uopće smije reći
Na Harvardu su studenti prava tražili da se iz programa izbaci zakon o silovanju kako žrtve ne bi doživjele traumu
Ako se trend ne zaustavi, mladi će hodati uokolo u balonima kako bi bili zaštićeni u slučaju da dođu u dodir s drugačijim mišljenjem, kaže jedan profesor iz SAD-a U današnjem svijetu pomahnitale političke korektnosti, kada smo prisiljeni pomno birati svaku riječ kako ne bismo “povrijedili tuđe osjećaje” ili “oživjeli traume iz prošlosti”, utješno je znati da ipak postoji izlaz iz takve mentalne luđačke košulje. Grčki filozofi to opisuju kao eudaimonia, smanjenu privrženost nepostojanim počelima ovoga svijeta, ili stanje koje nazivaju ataraxia, “lišenost od tjeskobe”. Laički rečeno, zašto bismo sebi dopustili da nas uznemirava nešto što se neprestano mijenja? Prijateljica će vam danas udijeliti kompliment, a sutra vas možda iskritizirati. Profesor će vam, sva je prilika, izreći neku neugodnu primjedbu. Zašto dopustiti da vam to smeta? To je tek izvanjski, promjenjiv element koji nema nikakve veze s VAMA osobno. Kako je mudro rekao stoički filozof Epiktet: “Filozofova je predavaonica u svojoj biti bolnica: ne izlaziš iz nje u stanju blaženstva, nego boli – jer ni kad uđeš nisi u dobrome stanju.” Stoička filozofija osjetilnog života, dakle, ne zagovara predavanje emocijama, nego uči da ih treba pravilno procijeniti i zatim njima ovladati. Pojava “društva žrtava“i sveprisutnih dežurnih dušobrižnika koji bdiju nad političkom korektnošću danas je gotovo pa sasvim obezvrijedila cijeli taj proces, posebice u američkim odgojnim ustanovama. U SAD-u je već postalo pravilo da profesori i učitelji zarade suspenziju ili otkaz samo zato što su “povrijedili osjećaje” svojih učenika, ili nehotice izrekli neku riječ koja je “oživjila” traume iz prošlosti, pa učenici zahtijevaju da ih institucije zaštite od riječi i ideja koje im se “ne sviđaju”.
Uvredljivi grafiti
U opsežnoj studiji toga uznemirujućeg trenda pod nazivom “Kako razmaziti američki mozak” ( The
Atlantic, 2015.) Andrew Myers podastire više primjera. Jedan od njih opisuje slučaj profesorice sa Sveučilišta u Kansasu koja je u predavaonici pred grupom sastavljenoj mahom od studenata pripadnika etničkih manjina priznala da ona, kao pripadnica privilegirane bijele rase, nije sigurna kako razgovarati o rasnom pitanju jer kao dijete u četvrti u kojoj je živjela nije, primjerice, bila izložena uvredljivim grafitima o crncima (engl. nigger graffiti) i sličnom rasističkom vrijeđanju. Studenti su je smjesta prijavili nadređenima opisavši njezino ponašanje kao “moralno gnusno”, “opasno” i “rasistički agresivno”, sve to jer je upotrijebila pogrdni izraz nigger. Studenti su, nadalje, zahtijevali da joj se smjesta uruči otkaz, uz obrazloženje da već i svojom nazočnošću na sveučilišnom kampusu ugrožava osobe druge boje kože, istodobno bez ikakva krzmanja navodeći u prosvjednom pismu riječ nigger. Pozvana da iznese svoje stajalište, Američka udruga za građanska prava odlučno je ustvrdila kako “postoji jasna razlika između citiranja riječi u kontekstu razgovora o jeziku, književnosti ili predrasudama, te njezine uporabe radi uvredljivog etiketiranja”. Slučaj je još u tijeku. Zatim je tu primjer američkih sveučilišnih smjernica, čiji je “rječnik političke korektnosti” odnedavna bogatiji za dva nova izraza. Prvi od njih, “mikroagresija”, odnosi se na naizgled nevažne postupke i riječi u kojima nema zle namjere, ali se svejedno iz nekog razloga percipiraju kao čin nasilja. Tako bi, piše Myers, neke od navedenih smjernica kao mikroagresiju opisale situaciju kad Amerikanca azijskog ili latinoameričkog etniciteta upitate gdje je rođen, jer time navodno implicirate da nije “pravi” Amerikanac! Trauma-alarmi, pak, bila bi upozorenja kojima profesor najavljuje studentima da će se u tijeku seminara najvjerojatnije pojaviti potencijalno uznemirujuća riječ ili fraza. Studenti su, primjerice, zatražili da se takvim upozorenjem opečati Fitzgeraldov Veliki Gatsby, zato što opisuje ženomrštvo i tjelesno nasilje. Studenti koji su “bili žrtve rasizma ili obiteljskog nasilja tako mogu zaobići djela za koja smatraju da bi mogla ‘oživjeti’ proživljene traume iz prošlosti”. Na Harvardu studenti prava čak su zatražili da se iz nastavnog programa izbaci zakon o silovanju, kako žrtve silovanja eventualno prisutne u učionici ne bi doživjele neželjene emocionalne reakcije. No zašto bi u slobodnom društvu studenti imali pravo biti izuzeti od “uvrede”? Jezgrovito je to opisao jedan profesor iz Delawarea: “Ako u svome društvu ne zaustavimo ovaj opasan trend, ubrzo ćemo imati mlade ljude koji naokolo hodaju u velikim plastičnim balonima kako bi bili zaštićeni u slučaju da dođu u dodir s drukčijim mišljenjem. Takav mentalitet nije dostojan Amerikanca. Pa čak ni Francuza”, dodao je obješenjački. Riječ je o profesoru kojega su studenti prijavili zbog kršenja ustavnog zakona o odvojenosti crkve i države. Njegov krimen: parafrazirao je Deklaraciju o neovisnosti, koja, gle čuda, spominje Boga! Popisu se ne nazire kraj. Ni hrvatski studenti nisu cijepljeni od ovoga trenda. U eri globalizacije nitko ne može biti siguran. No kod hrvatskih je studenata alarmantno – bar s moga stajališta Amerikanke stasale u šezdesetima – što njih pak ne vrijeđa gotovo ništa. Uvrijedit će se eventualno ako je riječ o nečemu što se tiče njih osobno. Školski primjer takva mentalnog stava jest nedavni studentski prosvjed (koji doista nitko ni uz najbolju volju ne bi mogao nazvati revolucionarnim) zbog njihovih državnih stipendija, da ne bi, Bože
S druge strane hrvatske studente ne vrijeđa gotovo ništa – što je također alarmantno
sačuvaj, zakasnile. Ali kakva korist od besplatnog ručka koji bi trebao biti hranjiv i krepak ako ga pripremaju kuharice zaražene hepatitisom? Drugim riječima, nimalo ih ne pogađaju bjelodana kršenja moralnih, etičkih te prije svega ljudskih normi kojih bi se trebao pridržavati svaki iole pristojan student ili sveučilište. Oni samo žele svoj novac, i to smjesta! Zabrinjavajuć primjer takva posvemašnjeg izostanka studentske reakcije na događaje od opće društvene važnosti odnosi se na slučaj profesora trenutačno zaposlenog na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti. Zove se Ante Barišić i bivši je agent Udbe. Optužen je da je mučio Marka Grubišića, koji je tih davnih osamdesetih bio mladi student, nakon Grubišićeva uhićenja pod optužbom da je pjevao pjesmu u kojoj se spominje Zrinski (ironijom sudbine, sudio mu je sud sa sjedištem na Trgu Zrinskoga, a u to je vrijeme čak i sâm živio u Ulici Zrinskoga). Barišić optužbe nikad nije opovrgnuo; bez obzira na to, i danas je na položaju moći i utjecaja na jednom od vodećih hrvatskih sveučilišta, gdje mlade studente, još neformirane ličnosti, uči politici. Premda se dekanica Fakulteta političkih znanosti, gđa Lidija Kos-Stanišić, obvezala sazvati etičko povjerenstvo koje će se pozabaviti tim pitanjem, kad je student Grubišić nedavno nazvao da se raspita zašto povjerenstvo još nije sazvano, gđa Kos ispričala se rekavši da trenutačno o tome ne može razgovarati, jer “je na frizuri i baš je pod haubom”. Reklo bi se da je ondje zaglavila, jer i dalje nije održana niti jedna sjednica etičkog povjerenstva. Neka netko izbavi siroticu iz frizeraja! Jednako tako nisu se oglasile ni naše perjanice političke korektnosti i “nevladine” udruge, nisu upućeni nikakvi zahtjevi da se Barišić smijeni ili izvede pred sud, DORH nije primio nikakav zahtjev za istragom. A gdje je revolt političkih elita? Dok u Americi profesora otpuštaju jer se drznuo citirati Deklaraciju o neovisnosti, u Hrvatskoj optužbe da je profesor mučitelj studenata ignorira cijeli spektrum političkog i društvenog života – grupe za ljudska prava, političari, Crkva i, što je najgore, sami studenti! Je li moguće da svi šute jer se boje da će nekoga “uvrijediti”? (Ne, naravno, time što je Barišić mučitelj i učitelj budućih generacija, nego tek riječima kojima treba opisati njegove zločine.)
Trauma-alarm
Stoga ću odmah čitateljima odaslati upozorenje o mogućem trauma-alarmu! Riječi koje slijede kao opis mentalne i fizičke torture koja se pripisuje Anti Barišiću mogle bi izazvati “nelagodu” ili oživjeti traume iz prošlosti (napokon, u bivšoj Jugoslaviji torture je ipak bilo podosta). Nemojte reći da vas nismo upozorili! „Barišić jedan je od isljednika tada postojeće službe SDS-a, koji su se služili represivnim mjerama izvan zakonskih ovlaštenja za vrijeme isljeđivanja u krivičnom postupku poznatom kao Lašćinski proces, nazvan akcija Namještaj, 1982./1983. godine. ...na mene tada primijenjene metode Barišićeva isljeđivanja su: vezanje za radijator posebnim lisicama (po njemu tzv. španjolkama) uz grube nasrtaje kojima je pokušavao iznuditi željene odgovore, česta upotreba prijetnji pištoljem prislanjanjem na sljepoočnicu uz prijetnju ubojstvom, prijetnja izbacivanja kroz prozor s trećeg kata uz režiju moga bijega, metodom ispitivanja na detektoru laži kreirao je moje odgovore na izrežirana pitanja, dolazio mi usred noći u ćeliju i tukao me...“P.S. Nadam se da nisam nekoga “uvrijedila”.