IMA LI NADE ZA SLAVONIJU O KOJOJ SVI PRIČAJU CRNE PRIČE?

OSlavoniji se proteklih mjeseci i godina mogu pročitati samo turobne vijesti. Te nema posla, te propada poljoprivreda, ljudi su utučeni, a mladi i školovani ljudi masovno napuštaju Hrvatsku u potrazi za bilo kakvim poslom. Kao da nam loših vijesti i nevolja nije dovoljno, zaredale su i prirodne nepogode, pa ili vlada suša ili vode ima previše i to u svakom obliku. Ljudi koji žele živjeti od zemlje, od te zemlje koja je najčešće u državnom vlasništvu ne mogu. A industrija je već dulje vrijeme na koljenima. Pucaju nam svježe uređeni nasipi, nevremena ruše drveća i krovove, komarci su sve agresivniji i brojniji... Niti Osijek nije uspio postati europska prijestolnica kulture, što bi Slavoniji donijelo dobrodošli i međunarodni i regionalni, pa i nacionalni zamah. Često se može čuti i da je Vukovar zaboravljen od svih te da ga se političari kao i preostala hrvatska javnost sjeti samo na onaj turobni dan njegova pada 18. studenog. U čitavoj toj kuknjavi i crnilu, jadu i čemeru, pomalo se zaboravlja da je ogroman novac uložen u projekt Ilok-Vučedol-Vukovar i to uz pomoć Razvojne banke Vijeća Europe. A kada sam ovih dana iz Zagreba u super rashlađenom i udobnom vlaku za tri i po sata došao do Vinkovaca, dočekao me grad koji, unatoč svim problemima, ima snage za ulaganja u kulturu. Pa je tako u središtu grada postavljena nova bista Josipu Runjaninu (rad akademskog kipara Dejana Durakovića), a otvoren je veseli park skulptura izraelske kiparice i Vinkovčanke Dine Merhav uz obalu rijeke Bosut. Predstavljen je i novi turistički vodič Vinkovaca, grada u kojem su rođena dva (a neki tvrde i tri) rimska cara, koji se diči svojom doista bogatom prošlošću i grada u kojem je ne tako davno nađeno luksuzno srebrno antičko posuđe (ukupne težine 36 kilograma) neprocjenjive vrijednosti. Stoga će Muzej grada Vinkovaca, kada se to blago jednom vrati Vinkovcima nakon neophodne konzervacije imati pravu svjetsku atrakciju koja bi trebala privlačiti ne samo domaće nego i strane turiste, iste one koji pomoću riječnih kruzera dolaze do Vukovara i sve posjećenijeg i prepoznatljivijeg Muzeja vučedolske kulture. Uostalom, Vinkovci imaju agilni ogranak Matice hrvatske (koji već godinama organizira festival tamburaške glazbe u spomen na primaša Hrvoja Majića), tu je kazalište Joze Ivakića, tu se već godinama održava Festival glumca, u Vinkovcima djeluje nakladnička kuća Privlačica, a grad njeguje uspomenu na velike likovne umjetnike kao što su to Slavko Kopač i Vanja Radauš. Vinkovci su i grad suvremene kulture, rocka i Dubravka Matakovića, ali i grad hrvatskog bana, Josipa Šokčevića koji je dao neprocjenjiv doprinos hrvatskoj državnosti, gospodarstvu i kulturi. Zato me unatoč crnim pričama o današnjoj Slavoniji nije iznenadio kada su na dan sv. Ilije, zaštitnika Vinkovaca, u gradskoj pješačkoj zoni u sitnim noćnim satima brojni mladi plesali kolo uz tamburaše. Ima još nade za Slavoniju.