Emil Zatopek trenirao je u čizmama
Atletskim disciplinama u Londonu dominirala popularna pijanistica Ostermeyer
Na zahtjev SSSR-a, u Helsinkiju su morala biti tri sportska sela. Za sportaše i sportašice, a treće za sportaše iz zemalja Varšavskog pakta
Igre u Londonu održane su nakon 12-godišnje pauze jer ih 1940. i 1944. nije bilo zbog Drugog svjetskog rata. Mnoge zemlje pojavile su se prvi put, poput Burme, Libanona, Paname, Sirije, Venezuele..., a među sudionicima nije bilo poraženih u ratu Njemačke i Japana dok je SSSR odustao Staljinovom odlukom. Kada je Károly Takács stigao u London bez desne ruke, svi su ga sažalijevali. Narednik mađarske vojske je prije rata bio vodeći pištoljaš u Europi, ali mu je za vrijeme vojne vježbe 1938. u ruci eksplodirala granata. No, već nakon mjesec dana počeo je skrivećki trenirati pucajući lijevom rukom, da bi devet ali i 13 godina nakon toga bio olimpijski pobjednik. Izniman je bio i primjer nizozemske kućanice Fanny Blankers-Koen koja je kao 30-godišnjakinja doživjela mnogo kritika u stilu: “Zašto majka dvoje djece trči u kratkim hlačicama po cijenu napuštanja obitelji?”
Zbog kritika željela kući
Nakon dva zlata i telefonskog razgovora s djecom Fanny je htjela zbog kritika otići kući, no zadržao ju je suprug i trener Jan Blankers. Uz zlata na 100 metara i na 80 metara s preponama, najsjajniju kolajnu zavrijedila je i na 200 metara i u utrci štafeta. I prava je šteta što pravila nisu dozvoljavala da nastupi u još dvije pojedinačne discipline, i to u onima (skok u dalj, vis) u kojima je bila aktualna svjetska rekorderka. Dan njezina povratka u Nizozemsku proglašen je nacionalnim praznikom, a neka su novinska izvješća isticala da je tog dana na ulicama Amsterdama bilo veće slavlje nego na dan oslobođenja od nacista. Prva umjetnička duša londonskih Igara bila je Francuskinja Micheline Ostermeyer. Ova se, već tada popularna, pijanistica poslije rata počela baviti i atletikom, što joj je toliko dobro išlo za rukom da se plasirala na OI. Nastupila je u jednoj gracioznoj i dvije teškoatletske discipline osvojivši dva zlata (bacanje kugle i koplja) i jednu broncu (vis). Trkač iz tadašnje Čehoslovačke Emil Zátopek, nazvan “Češkom lokomotivom”, na Igrama u Helsinkiju (1952.), na kojima su se prvi put pojavili Sovjeti (koji su za zemlje Varšavskog pakta tražili i dobili posebno selo), osvojio je dotad neosvojivo. U osam dana pobijedio je u utrkama na 5000 i 10.000 metara i u maratonu pa je jedan komentator to usporedio s uspinjanjem na Mt Everest, McKinley i Kilimanjaro u jednom ljetu. Da bi slomio svoje suparnike, a pobijedio je u 72 utrke zaredom, Zatopek je trenirao tako da sprinta 400 metara, a onda 250 džogira i tako u nedogled. Svaki trenažni dan bi odsprintao 60 krugova, a nerijetko bi trčao u vojničkim čizmama kako bi na dan utrke stopalo osjećao lakšim. Znao je trenirati i s plinskom maskom radi unapređenja kontrole disanja, a trenažno sredstvo bila mu je i supruga Dana, rođena na isti dan kad i on. Nju bi posjeo sebi za vrat i s njom bi trčao. A Dana nije bila perce, već snažna bacačica koplja koja je u Helsinkiju osvojila olimpijsko zlato isti dan kada i njezin suprug.
Nakon što mu je granata tijekom vojne vježbe raznijela desnu ruku, Károly Tákács pištolj je preselio u lijevu i osvojio dva olimpijska zlata
Maraton trčao iz dosade
U Helsinkiju je pak Zatopek pobijedio u svom prvom maratonu koji je trčao iz dosade jer nakon dva zlata u sportskom selu više nije imao što raditi. Za vrijeme utrke pitao je vođu reprezentacije je li to dovoljno brzo, na što mu je ovaj, u šali, rekao da nije pa je Zatopek ubrzao i odjurio u povijest. S obzirom na to da je bio pobornik Dubčekovih demokratskih reformi, nakon Praškog proljeća četverostruki olimpijski pobjednik završio je u rudniku urana gdje su ga držali daleko od zapadnjačkih novinara. Povijesni doseg napravio je i švedski boksač Ingemar Johansson, ali tek 1959. kao profesionalac kada je, pobijedivši Amerikanca Patersona, postao 25 godina čekani bijeli teškaški prvak svijeta, prvi nakon Prima Carnere. No, kao amater Johansson se nije proslavio. Štoviše, premda je iz Helsinkija donio srebrnu medalju (na putu do finala pobijedio je i Hrvata Krizmanića) on se poprilično osramotio. Njegov je finalni suparnik, Amerikanac Ed Sanders porazbijao sve svoje prepreke pa je Johansson kukavički izbjegavao borbu bježeći po ringu do te mjere da je sudac izgubio strpljenje i nakon nekoliko opomena krajem druge runde prekinuo borbu nakon čega Šveđanin nije dobio niti srebrnu medalju. Sedam godina poslije, “strašljivi” Johansson postao je svjetski prvak, a 1966. godine mu je ipak dodijeljena njegova srebrna olimpijska medalja