TRPITE ONO ŠTO MORATE?
Grčki okidač: Zapad je gurnuo Grčku u prljavi građanski rat da ne bi pripala Staljinu
Prvi sukob između Istoka i Zapada dogodio se 1944. u Ateni u sklopu nacističkog povlačenja
Janis Varufakis svjetski je poznat ekonomski stručnjak i bivši grčki ministar financija koji je dao ostavku na tu poziciju na vrhuncu pregovora kojima je Europska unija “nagovarala” Grčku na dodatne mjere štednje. Tom prigodom Varufakis je izjavio: “Prijezir vjerovnika nosit ću s ponosom.” Brexit baca novo svjetlo na Varufakisove ideje, aktualizirajući njegovu tezu o tome da EU nema budućnosti ako se ne razvije kao politička zajednica. U ovoj knjizi Janis Varufakis uvodi nas iza kulisa makijavelističkih “igara prijestolja”. Od Bretton Woodsa preko Nixonova šoka do recentne krize eura, knjiga predstavlja povijest Europske unije napose, kao i globalnog financijskog poretka. Dok Europska unija klizi prema mogućem raspadu, predvodnici neoliberalizma svojim sloganom “ne postoji alternativa” nameću se kao arbitri “normalnosti”, uvijek na štetu slabijih i siromašnijih. Varufakis ih, kao dobro upućeni insajder, raskrinkava, i suprotstavlja im se – svojim strategijama za spašavanje integriteta i duše Europe. Postojao je još jedan ključni faktor koji se nalazio u pozadini privrženosti SAD -a Njemačkoj: hladni rat. Ono što većina svijeta zaboravlja jest da je moja majušna nacija bila vjesnik i ove velike drame. Prvi sukob između Istoka i Zapada dogodio se na ulicama Atene u sklopu posljedica nacističkog povlačenja u travnju 1944., i uključivao je desničare koje je podržavala Britanija i ljevičare, partizane koje je podržao SSSR.
Byrnesov govor o nadi
Ovi sukobi su doživjeli svoj krešendo u prosincu 1944. i odveli su Grke u prljavi građanski rat koji je trajao od 1946. do 1949., što je ostavilo neizbrisive ožiljke na svakoj grčkoj obitelji koju poznajem. To je također bio i preludij konfrontacije Istoka i Zapada koja je osigurala Ministarstvu financija SAD-a i State Departmentu priliku i podršku Kongresa da provede drzak eksperiment u Europi: da spoje Francusku i Njemačku unutar Europske unije, što je bio bitan sastojak u sklopu globalnog ekonomskog projekta. Opoziv plana da se uništi njemačka teška industrija bio je potpomognut rastućim tenzijama koje su najprije eksplodirale u Ateni. Takozvani dugački telegram američkog diplomata Georgea Kennana iz Moskve, koji je upozoravao na sovjetske ekspanzionističke ambicije, probudio je u Washingtonu urgentnu potrebu da obuzda SSSR i poklopio se s eskalacijom grčkog građanskog rata. Byrnesov govor o nadi, koji je predviđao njemačku stabilnu rehabilitaciju, uslijedio je nakon što su Grci prethodno bili uvučeni u gnusni bratoubilački konflikt
koji je bio prvi posrednički rat između supersila hladnog rata u nastajanju. Trumanova doktrina, koju je objavio predsjednik Truman 12. ožujka 1947., bila je usredotočena na to da Zapad dobije Grčku, ali, što je još važnije, predstavljala je predsjednikovu neslužbenu objavu Hladnog rata. Ona je oblikovala američku Europu. Od tog trenutka pa nadalje, i počevši s Grčkom, SAD će učiniti ograničavanje sovjetskog utjecaja svojim glavnim prioritetom. Tek što je čuo Trumanovu deklaraciju, Pariz se naježio. Francuski lideri, među kojima je prvi i glavni bio De Gaulle, shvatili su da je novi američki naglasak na ograničavanju Sovjeta u prijevodu značio njemačku industrijsku renesansu. Njemačka reindustrijalizacija dogodila se samo zato što je SAD izabrao da se dogodi. Isto tako, Europska unija je stvorena zato što je Washington shvatio da je jakoj njemačkoj marki bila potrebna uspješna njemačka teška industrija, kojoj su trebala susjedna tržišta za njezinu robu, što je nametnulo potrebu za dogovorom Amerike s Parizom. Nekoliko godina kasnije, 1953., Hermann Josef Abs, direktor Deutsche Bank za vrijeme nacističke ere, predvodio je delegaciju njemačke vlade u Britaniji. Povod je bila konferencija koju su sazvali Amerikanci da bi se postigao takozvani Londonski sporazum o dugu. U osnovi, SAD se oslonio na Britaniju, Francusku, Grčku, Italiju, Španjolsku, Švedsku, Jugoslaviju, Norvešku, Švicarsku i mnoge druge zemlje da otpišu veći dio njemačkog predratnog duga njima. Britanska vlada protestirala je navodeći da je Nje- mačka ne samo mogla platiti već je imala i moralnu obvezu da to učini. Washington je ignorirao London i, preuzimajući vodstvo vlastitim primjerom, momentalno otpisao zajmove koje je bio dao Bonnu nakon 1945. godine. Cijele nacije i privatni kreditori kojima su njemačka država i njemačke korporacije dugovale novac bili su natjerani otpisati više od 70 posto novca koji su im dugovali. Olakšice duga su od presudne važnosti za svaku osobu, kompaniju ili naciju koja je pala u neoprostivi stisak insolventnosti. Bez nje, pojedinci venu u dužničkom zatvoru, a nacije kopne sve dok njihovi pripadnici ne emigriraju ili se ne dignu protiv kreditora i njihovih kvislinga. Ako je kapitalizam sve više jačao u 19. stoljeću, to je bilo zato što su zatvori bili zamijenjeni ograničenom odgovornošću. To što je General Motors danas živ i aktivan, može zahvaliti administraciji predsjednika Obame koja mu je 2009. otpisala 90 posto duga. To što se Njemačka podigla 50-ih godina prošlog stoljeća da bi postala ekonomska supersila, bilo joj je omogućeno jer je SAD prisilio ostale Europljane da joj daju pozamašno olakšanje duga.
Grci trbuhom za kruhom
Zlikovac rata, Njemačka, tako se digla iz svoga pepela, dok je Grčka – prva zemlja koja se suprotstavila snagama Pakta – imala katastrofalno poslijeratno iskustvo: prvo je sagorjela u ognju građanskog rata, a onda je, nakon što je ta tužna epizoda 1949. završila, bila gotovo ispražnjena od svojih stanovnika, koji su krenuli dugim putem ekonomske emigracije. Tijekom ranih 50-ih godina 20. stoljeća, dok su Grci išli trbuhom za kruhom u SAD, Kanadu, Australiju, Belgiju i, ironično, u Njemačku (kao visokoproduktivni gastarbajteri), grčka vlada je popuštala pod pritiskom da otpiše značajnu svotu koju joj je Njemačka dugovala. U međuvremenu, pri čemu njihova poslijeratna sudbina nije bila ni blizu toliko tragična kao grčka, Francuska i Britanija, navodno ratne pobjednice, pripremale su se za interesantna ekonomska vremena koja su ih čekala. Ironijom sudbine, to što Grčka danas i dalje ostaje u dubokoj ekonomskoj depresiji, jest zato što od 2010. Njemačka odlučno odbija Ateni odobriti olakšicu duga, i nitko, uključujući SAD, nije voljan ili sposoban natjerati Berlin da učini za Grčku ono što je Amerika učinila za Njemačku 1953. godine. Rezultat nije samo predvidiva depresija već i bujanje nacista iz Zlatne zore. Tijekom moga prvog službenog posjeta Berlinu, 5. veljače 2015., evocirao sam avet grčkih nacista i dugom izazvanu depresiju koja ih je katapultirala u parlament kao treću najveću stranku u Grčkoj. Kombinacija iritacije i odbijanja kojom je moja molba za olakšanje duga bila primljena, potvrdila je kako moje, tako i najgore strahove ostatka Europe: establišment Njemačke bio je izbrisao svako sjećanje na američki čin milosti.
Establišment Njemačke izbrisao je svako sjećanje na američki čin milosti ili je vjerovao da oprost duga druge europske države ne zaslužuju