M. Krizmanić: Pustite ljubimce da uđu u bolnice, pomoći će ljudima
Dopustite ljubimcima da uđu u bolnice i staračke domove, pomoći će ljudima
Prijateljica mi je kazala: “Dobro si rekla da to nije knjiga za mene. Nisam nikad imala ljubimca, ali nakon tvoje knjiga poželjela sam ga”
U najnovijoj knjizi “O životinjama i njihovim ljudima” psihologinja Mirjana Krizmanić posvetila se malo drukčijoj psihologiji od one na koju su naučeni njezini čitatelji. Priznaje to i sama, no dodaje da je i ovo primijenjena psihologija. Jer životinje imaju vrlo važnu ulogu u životu ljudi, a ona je još uvijek nedovoljno prepoznata. Bilo da je riječ o kućnim ljubimcima ili o životinjama koje pomažu ljudima, kao psima u policiji ili vojsci i terapeutskim životinjama. Željela je, dodaje, da knjiga bude jednostavna, ali i da ostane stručna, da ima dovoljno informacija za one koji ne znaju ništa i koji su tek pred odlukom da dijele život sa životinjom. Zato joj se činilo da treba početi otpočetka, da se vidi da veza čovjeka i životinje traje stoljećima, tisućljećima, da nije samo hir. I da nije riječ samo o psima i mačkama.
Što vas je potaknulo da napišete ovu knjigu i zašto ste je napisali baš sada?
Dugo već mislim da takva knjiga treba, ali mi se činilo da najprije moram postati dovoljno poznata da bi je ljudi čitali. Jer ako je napišem odmah nakon Tkanja, recimo, neće je nitko ni pogledati. Zato mi se činilo da je sad čas, sad već imam puno knjiga i ljudi će je kupiti već zato što je moja i ako ih životinje ne zanimaju. Pa će možda čak netko uzeti svom djetetu životinju. Moja dobra prijateljica, koja nikad nije imala životinju, rekla mi je kad je pročitala knjigu: “Dobro si rekla da to nije knjiga za mene. Nisam nikad imala ljubimca, ali nakon tvoje knjiga poželjela sam ga imati.” Mislila sam si, to je dobro, to sam ja htjela. Ne samo zbog ljubimaca, već i zbog ljudi, jer ja zaista mislim da oni obogaćuju život. I ne bi trebalo biti odlučujuće je li netko sam, jer neki koji žive sami zapravo nisu osamljeni, dobro im je tako. Životinju treba imati onaj tko želi živo biće s kojim će se družiti.
Odnosi li se to i na ljude koji su pogubljeni, o kojima govorite u knjizi. Ljude koji su izgubili emocije, one koji su izgubili socijalne kontakte?
Da, prije smo se družili, imali smo prijatelje, sad je tu Facebook. Osobne veze su u nekom virtualnom svijetu u kojem nedostaje cijeli niz neverbalnih znakova, imate samo riječi koje mogu biti lažne. To nije ništa, to nije emocionalna veza. Ja mogu reći ‘ja vas volim’ a da mi zapravo idete na živce. Sa životinjama nema lažnih emocija, one su uvijek tu, vidljive su, ma gledaju vas da ih vidite. To je, rekla bih, jedini stopostotni oblik bezuvjetne ljubavi. Čak ni roditeljska ljubav nije bezuvjetna. Roditelji često unaprijed očekuju od svog djeteta nešto. Životinju volite takvu kakva jest i ona vas voli takve kakvi jeste. Tako da je to bezuvjetna ljubav i to je zaista ljubav dok nas smrt ne rastavi. Ne znam nikoga tko bi bacio svoju životinju a da ju je volio, osim ovih koji ih ne vole. Jedan razlog knjizi bio je da se ljudi osvijeste i vide priliku za obogaćenje života. A drugi razlog je nešto što me jako muči, a to je da se životinjama dopusti da mogu ući u bolnice, staračke domove, da mogu u hospicije, iako nemamo ni hospicije. Ljudi koji umiru sa strahom, koji ne žele umrijeti, ne mogu se prepustiti, njima životinja pomaže. Mislim da u bolnicama ne bi bio problem organizirati jednu sobu, makar i kraj porte, da se pacijenti vide s ljubimcima. Ja sam svojoj prijateljici nosila psa da ga vidi kroz prozor, dok je mogla do njega, a kad nije mogla? A bilo joj je samo stalo vidjeti psa. To je velika patnja. S druge strane, životinje mogu pomoći bolesnicima, pridonose ozdravljenju, čovjeka motiviraju i on se angažira da živi i za svoju životinju. One daju puno blagodati, svoju naklonost, privrženost, one vas tješe i kad ne kažete, osjećaju da niste dobro, tješe vas prisutnošću, gledaju vas. A kad ste sretni, još više vas usrećuju. To je izvor različitih emocija i različitih radosti. Ističete da je odrastanje djece uz ljubimce nemjerljivo i nenadoknadivo. Što to znači, kakva su djeca koja odrastaju uz ljubimce, koja je to blagodat koju oni daju? Djeca se emocionalno vežu, a svi kućni ljubimci imaju zaštitnički odnos prema mladuncima. Veselim se jer sve češće vidim mlade mame s djetetom u kolicima, a uz njih se šeće pas. Već od druge, treće godine djeca osjećaju što životinja želi, pokušavaju to razumjeti iz izraza njuškice, jer i životinje imaju mimiku. Sve što nauče s kućnim ljubimcem, to prepoznavanje emocija, primjenjuju na drugoj djeci – osjete ako su žalosna, žele li se igrati, žele li nešto reći, ali su stidljiva. Djeca koja imaju kućne ljubimce i u školi su popularnija. Odrastanje uz ljubimca zlatni je rudnik za odgoj djeteta, za učenje odgovornosti, nježnosti, pogotovo to vrijedi za jedince. Dijete odrasta u kompletnije biće, stekne puno dobrih svojstava koja se inače možda ne bi razvila, bolju empatiju. Više su socijalizirana, imaju bolje kontakte, bolja su s prijateljima. Dijete zna ako životinji stane na šapicu da će je to boljeti, a sve što nauči u ponašanju prema životinji prenijet će i na druge. I još nešto vrlo važno, kad životinja ugine, djeca znaju što je tugovanje, znaju što je gubitak člana obitelji. Jer gubitak kućnog ljubimca jako je bolan.
I uza sve blagodati života uz ljubimce koje navodite, uz poznate činjenice o terapijskim životinjama, i dalje ih se napušta, baca na cestu, muči, ubija. Kakvi su to ljudi koji to rade? Jesmo li kao društvo podcijenili životinje?
To rade ljudi koji su krivo odgajani, ponašaju se prema modelu koji su vidjeli. Mislim da su to djeca koja su odrasla bez ljubavi, negdje su deficitarni. Inače se normalno ljudsko biće, koje je normalno odraslo, ne ponaša tako ni prema jednom živom biću. Naravno, ima i onih koji se rode bez sposobnosti razvijanja emocija. Među njima su i djeca koja u djetinjstvu muče životinje, ali takvih je malo, to su budući psihopati. Oni ne osjećaju ništa. Mala djeca često u djetinjstvu istražuju, počupaju leptiru krila. Kad to radi veće dijete, onda to jest zabrinjavajuće, jer veća djeca razumiju da to životinju boli. A oni koji to rade tako će i drugu djecu ozlijediti. Mi inače sve podcjenjujemo, pa tako i životinje. U europskim zemljama širi se pozitivan stav prema živim bićima i prirodi općenito. Taj pokret u svijetu raste. Kod nas ne raste ništa osim korupcije, kod nas je sve obezvrijeđeno jer je sustav vrijednosti uništen.
Sve češće kućni ljubimci dovode se i na radno mjesto, je li to samo trend ili je i poželjno?
To se sad nosi, ali ljubimac na radnom mjestu podiže atmosferu. Ljudi se počnu bolje ponašati jer životinja se i drugima umili. Mislim da će se to kod nas ipak teško proširiti jer smo društvo ljudi koji misle da pas spada na lanac, a mačka negdje gdje će loviti miša.
Imali ste psa, sad imate mačku. Obično se kaže da je netko skloniji mačkama, a netko psima, je li to točno?
To nije istina. Ja sam uvijek mislila da sam sklonija psima, a ne mačkama. I nakon kujice, kad mi je prijateljica rekla uzmi si mačku, odgovorila sam joj da nisam ljubitelj mačaka. A ipak sam je uzela i odmah sam bila luda za njom. U mraku haustora bila je mačka s mladima, sagnula sam se i dohvatila jedno malo mače. Stisnula sam ga uz sebe i odmah ga ljubila.
Ljude koji imaju životinje drugi ljudi često doživljavaju kao pristupačnije, nježnije, doživljavaju ih kao bolje ljude. Je li to istina ili predrasuda?
To je pozitivna predrasuda, mislite on ima životinju pa je dobar čovjek. Nije tako kod svih, u knjizi sam navela i primjer Hitlera koji je imao životinje. Ipak, kod velike većine ljudi koji imaju životinje to zaista jest tako. Jer oni koji imaju životinje već su nešto uz njih naučili, naučili su o odnosima među živim bićima, ali svejedno nema generaliziranja. Na žalost, ima i takvih ljudi koji životinje imaju samo da bi ih maltretirali.
Odrastanje uz ljubimca zlatni je rudnik za odgoj djeteta, pogotovo to vrijedi za jedince Pri odluci o ljubimcu ne bi trebalo biti odlučujuće je li netko sam, jer neki samci nisu osamljeni